Prošlo je već više od mjesec dana od zadnjeg posta, no ta Kolumbija je na kraju potrajala više od 2 tjedna, u smislu da me satrala boleština poslije (koja traje i dalje..) pa hrpa obaveza koja je čučala iza ugla, čekajući moj povratak. No, nazad na važno - Kolumbija.
Moram priznati da mi je odlazak tamo bio noćna mora u smislu da ću ostaviti Kalu na 12 dana. Ok, možda dramatiziram, jer je ona otišla na more kod bake i tate, ali svejedno. Poslije 4 dana Londona u rujnu se jako naljutila na mene i cijelo vrijeme sam osjećala krivnju što ću je sada stresirati na skoro 2 tjedna. Naravno, ona je toliko uživala na moru, pričala sa mnom 2 put dnevno preko Skype-a, da nije bilo apsolutno nikakvih problema u niti jednom trenutku. Osim što sam ja, naravno, patila za njom, ali to su već neki drugi problemi :)
Kada me netko pita kakva mi je bila Kolumbija, uvijek kažem da mi je tih 8 dana tamo bilo taman, odnosno barem što se tiče Santa Marte. Vruće, svaki dan preko 30 stupnjeva i konstantan jaki vjetar (ponekad i preko 40km/h). Ja sam otišla tamo prehlađena i ta prehlada mi se na toj klimi i zraku pretvorila u neki očajan bronhitis, tako da sam proklinjala i doping i sve moje pumpice koje su mi ostale u Zagrebu. Na kraju sam pokupovala sve dopuštene sirupe i kombinirala ih na različite načine samo kako bih se prestala daviti te probala povezati 2 sata sna po noći. Na to se nadovezala očajna hrana i izbor hrane u dućanu te moj gastritis neposredno pred i za vrijeme utrke, kao posljedica istoga.
No, dosta kukanja, kakva je zaista "karipska" Kolumbija? Pa fora, naravno, pogotovo kada se baciš u Karipsko more usred veljače, a ono ima 28 stupnjeva! Ljudi su jako gostoljubivi i ljubazni, iako ne pričaju jednu riječ engleskog. NITKO, NIGDJE. No tu se isprsio moj telenovela španjolski, tako da sam stvarno uspijevala bez problema komunicirati s ljudima oko sebe, dapače voditi i neke razgovore. U biti, trenutak u kojem mi se najviše svidjela Santa Marta je bio prvi trening bicikla, koliko god da smo se svi pomalo užasavali tog trenutka. Naime, cesta kroz naselje je jako prometna i u OČAJNOM stanju (ono, definicija riječi i emocije koju cesta izaziva). No nastavak te ceste je autoput, uz rub kojeg ljudi najnormalnije hodaju s mačetama, šeću životinje i jašu konje. Kad bolje razmislim, mislim da nikad nisam vozila po boljoj cesti. Promet je kaos, ali savršeno organiziran kaos i svi su tako mirni, opušteni, bez nervoze. Da, Hrvatu, dobro čitaš, mirni i opušteni, nema "I kill" mode on ili da ih briga za tih 4 sekunde kada i gdje će doći. Ne koriste žmigavce, nego ti nježno 2 puta trubnu da ti znaš da će on sad tu skrenuti i to je to. Kad se ufuraš, u potpunosti siguran promet, bez ikakvih negativnih iskustava! Plus hej, voziš bicikl po autoputu! :)
Također, imali smo opći dojam da je ovaj naš dio gdje smo mi bili smješteni (El Rodadero) iznimno siguran, navečer salsa i muzika na plaži, pri čemu svakih 30 metara neki drugi lokalni bend staraca koji zabavljaju svoje gospođe i slučajne prolaznike. Što se tiče ljudi, osim što su gostoljubivi, pokušavaju ti prodati bilo što na cesti, odvući te u svoj restoran, taksi, neki izlet itd.. Naravno sve na španjolskom i neće ih ni najmanje smesti ako ih blijedo gledaš i odgovaraš im na hrvatskom. Sama Santa Marta je simpatičan gradić, onako na kolumbijski način. To je najstariji grad na kontinentu, osnovan u prvoj polovici 16. stoljeća, ali nema nikakvu staru povijesnu jezgru, poput europskih gradova. Sve kuće su prizemnice ili eventualno s jednim katom, a sve je prepuno (za europske standard) kiča i kablova koji vise po svuda. Ne znam, meni je to simpatično, onako nekako domaća atmosfera.
Utrka
Večer prije je bio brifing, koji su premjestili u drugi hotel, bez da su igdje stavili obavijest o tome (tvrde da su Savezu poslali mail) pa smo već tu imali stresove. Rečeno je da će biti bidona s vodom na biciklu, kojih nije bilo, nego su bile neke male plastične vrećice. Večer prije su odlučili nadodati i jedan krug na trčanju, jer su zaključili da je bolje da trčanje bude dulje, nego kraće :)). Onda su nas odveli s gradonačelnikom na večeru, koja je imala sve osim UH - hrpa pržene i začinjene hrane. Ja sam se polakomila za čašom cijeđenog narančinog soka, koja mi je presudila tjedan dana loše prehrane, tako da sam za večeru pojela samo komad ribe i to je bio moj carboloading. Juhu, znala sam da me čeka veselje sutra, no cilj je bio završiti.
Zbog spomenute klime, bilo je dosta teško trenirati u danima prije utrke, pogotovo trčati. Na dan utrke je puhao nešto jače vjetar nego inače, tako da su do starta utrke stalno vraćali bove, koje bi vjetar odnio (jer je pješčano dno pa ih nisu mogli valjda dobro zabiti u dno). Tko zna koliko smo plivali :) . Utrka je startala sat vremena kasnije, jer eto, nisu na vrijeme postavili tranziciju, tako da smo znali odmah da nas čeka pakao na trčanju. Rečeno nam je da je tamo UV indeks 11 (kod nas po ljeti bude 7-9), tako da ćemo svi do ljeta nositi startne brojeve po tijelu.
Plivanje je prošlo OK, imali smo 2 kruga i izlazak nakon prvog, na kojem je mene i Raelpe glavni sudac uvjeravao da nismo prošle jednu bovu (čovjek je Jamajkanac i oni zaista, kao i u filmovima, sporo pričaju taj engleski), dok nisu dotrčali pomoćni i rekli da smo dobro sve plivale. Weee, ode vrijeme, tlak na 200.
Bicikl je krenuo i više nego dobro, vozila sam s Raelpe 2 i pol kruga (ukupno 3. na kraju) ) i još sam si bila sva ponosna kako mi nije problem pratiti ju na 12 metara razmaka, iako ima prenabrijani specialized TT. Sve do trenutka kada nisam počela jesti UH na biciklu. Negdje 15ak minuta nakon pola pojedene pločice mi je počelo biti mučno, tako da nisam mogla dalje jesti (sve zajedno nisam pojela niti jednu cijelu pločicu na utrci, 0 gelova). Taman negdje poslije 2h utrke sam počela osjećati slabost i gubitak energije, da bi zadnji krug toliko pala u tempu i samo razmišljala kada će taj kraj bicikla, jer da ne mogu više. A još trčanje.. :) Čim sam krenula na trčanje, popila sam neki isotonik, koji sam ispovraćala 200m dalje, a gel koji sam uzela sa sobom na trčanje sam odmah bacila u žbunje, jer sam uvidjela da nema smisla. Probala sam još jednom s isotonikom (imali su onaj s grožđanim šećerom), no opet me samo natjeralo na bljuckanje pa sam odustala i prešla isključivo na vodu, uz lagani jogging. Cilj je bio izdržati 2h pakla (sad je već bilo podne) i doći do cilja. Srećom, liječnički tim na utrci je bio super, uspjela sam im objasniti da imam gastritis pa su mi dali neke tablete koje su mi privremeno pomogle barem za želudac. Upoznala sam jednu super age grouper-icu na trčanju, koju sam onda vukla i bodrila dok nisam završila, tako da mi je ipak malo brže prošlo to trčanje. U cilju odmah u hitnu, u infuziju su mi spičili neke lijekove, poslije spavanje, tako da do navečer sam već bila OK, ako zanemarimo opekotine drugog stupnja po ramenima i leđima :).
Na kraju sam bila, naravno, zadnja od pro žena (elite kategorija), ali sam svejedno došla dosta ispred prve age group-erice pa eto, barem nešto, nisam se totalno osramotila :). Svi smo uspješno završili i osvojili vrijedne bodove, po koje smo i došli, tako da je glavni cilj bio ostvaren!
Sutradan smo otišli na šetnju od 15ak kilometara kroz džunglu u nacionalni park Tayrona. E taj park su oni pravi Karibi, bijele plaže, majmuni na palmama, kokos, u pozadini džungla - stvarno prekrasno! Sva muka šepesanja po vrućini zakamuflirani u majice su se isplatila :).
Pri povratku smo svratili i do Madrida na 6 sati, koji mi se nakon Kolumbije čini kao nešto najljepše što sam u životu vidjela, a zrak najsvježiji ikad! Shvatila sam da sam ja ipak totalni romantik, daj mi stare megalomanske zgradurine i palače, piktoresne krivudave uličice i ja sretna!
Kada bih morala opisati Kolumbiju u par pojmova, to bi bila vrućina, palme, tajce, traperice, teška hrana, veseli ljudi, buka, i El Serrucho (haha, guglajte ;-)). Definitivno jedno pozitivno iskustvo, ali mi je bilo taman, ne bih ostala dulje. Dobro, treba uzeti u obzir da mi klima baš nije odgovarala i ono još važnije, da sam bila duhom i dalje u svojoj zemlji, čeznutljivo razmišljajući o Kali. No kako je to zanimljivo - ljudi koji su znatno siromašniji od nas, žive u znatno lošijim uvjetima nego mi, a toliko su sretniji i opušteniji od nas! Još samo jedan dokaz da novac ne predstavlja baš ništa za ljudsku sreću, puno su važniji ljudi i stav prema životu te da je biti sretan samo stvar odluke! Neka to bude i vaša odluka, nitko ju neće donijeti umjesto vas... ;-)
Kada me netko pita kakva mi je bila Kolumbija, uvijek kažem da mi je tih 8 dana tamo bilo taman, odnosno barem što se tiče Santa Marte. Vruće, svaki dan preko 30 stupnjeva i konstantan jaki vjetar (ponekad i preko 40km/h). Ja sam otišla tamo prehlađena i ta prehlada mi se na toj klimi i zraku pretvorila u neki očajan bronhitis, tako da sam proklinjala i doping i sve moje pumpice koje su mi ostale u Zagrebu. Na kraju sam pokupovala sve dopuštene sirupe i kombinirala ih na različite načine samo kako bih se prestala daviti te probala povezati 2 sata sna po noći. Na to se nadovezala očajna hrana i izbor hrane u dućanu te moj gastritis neposredno pred i za vrijeme utrke, kao posljedica istoga.
 |
| Plaža u El Rodaderu |
 |
| Katedrala u Santa Marti |
No, dosta kukanja, kakva je zaista "karipska" Kolumbija? Pa fora, naravno, pogotovo kada se baciš u Karipsko more usred veljače, a ono ima 28 stupnjeva! Ljudi su jako gostoljubivi i ljubazni, iako ne pričaju jednu riječ engleskog. NITKO, NIGDJE. No tu se isprsio moj telenovela španjolski, tako da sam stvarno uspijevala bez problema komunicirati s ljudima oko sebe, dapače voditi i neke razgovore. U biti, trenutak u kojem mi se najviše svidjela Santa Marta je bio prvi trening bicikla, koliko god da smo se svi pomalo užasavali tog trenutka. Naime, cesta kroz naselje je jako prometna i u OČAJNOM stanju (ono, definicija riječi i emocije koju cesta izaziva). No nastavak te ceste je autoput, uz rub kojeg ljudi najnormalnije hodaju s mačetama, šeću životinje i jašu konje. Kad bolje razmislim, mislim da nikad nisam vozila po boljoj cesti. Promet je kaos, ali savršeno organiziran kaos i svi su tako mirni, opušteni, bez nervoze. Da, Hrvatu, dobro čitaš, mirni i opušteni, nema "I kill" mode on ili da ih briga za tih 4 sekunde kada i gdje će doći. Ne koriste žmigavce, nego ti nježno 2 puta trubnu da ti znaš da će on sad tu skrenuti i to je to. Kad se ufuraš, u potpunosti siguran promet, bez ikakvih negativnih iskustava! Plus hej, voziš bicikl po autoputu! :)
 |
| Glavna cesta u Santa Marti |
Također, imali smo opći dojam da je ovaj naš dio gdje smo mi bili smješteni (El Rodadero) iznimno siguran, navečer salsa i muzika na plaži, pri čemu svakih 30 metara neki drugi lokalni bend staraca koji zabavljaju svoje gospođe i slučajne prolaznike. Što se tiče ljudi, osim što su gostoljubivi, pokušavaju ti prodati bilo što na cesti, odvući te u svoj restoran, taksi, neki izlet itd.. Naravno sve na španjolskom i neće ih ni najmanje smesti ako ih blijedo gledaš i odgovaraš im na hrvatskom. Sama Santa Marta je simpatičan gradić, onako na kolumbijski način. To je najstariji grad na kontinentu, osnovan u prvoj polovici 16. stoljeća, ali nema nikakvu staru povijesnu jezgru, poput europskih gradova. Sve kuće su prizemnice ili eventualno s jednim katom, a sve je prepuno (za europske standard) kiča i kablova koji vise po svuda. Ne znam, meni je to simpatično, onako nekako domaća atmosfera.
 |
| Santa Marta |
Utrka
Večer prije je bio brifing, koji su premjestili u drugi hotel, bez da su igdje stavili obavijest o tome (tvrde da su Savezu poslali mail) pa smo već tu imali stresove. Rečeno je da će biti bidona s vodom na biciklu, kojih nije bilo, nego su bile neke male plastične vrećice. Večer prije su odlučili nadodati i jedan krug na trčanju, jer su zaključili da je bolje da trčanje bude dulje, nego kraće :)). Onda su nas odveli s gradonačelnikom na večeru, koja je imala sve osim UH - hrpa pržene i začinjene hrane. Ja sam se polakomila za čašom cijeđenog narančinog soka, koja mi je presudila tjedan dana loše prehrane, tako da sam za večeru pojela samo komad ribe i to je bio moj carboloading. Juhu, znala sam da me čeka veselje sutra, no cilj je bio završiti.
Zbog spomenute klime, bilo je dosta teško trenirati u danima prije utrke, pogotovo trčati. Na dan utrke je puhao nešto jače vjetar nego inače, tako da su do starta utrke stalno vraćali bove, koje bi vjetar odnio (jer je pješčano dno pa ih nisu mogli valjda dobro zabiti u dno). Tko zna koliko smo plivali :) . Utrka je startala sat vremena kasnije, jer eto, nisu na vrijeme postavili tranziciju, tako da smo znali odmah da nas čeka pakao na trčanju. Rečeno nam je da je tamo UV indeks 11 (kod nas po ljeti bude 7-9), tako da ćemo svi do ljeta nositi startne brojeve po tijelu.
Plivanje je prošlo OK, imali smo 2 kruga i izlazak nakon prvog, na kojem je mene i Raelpe glavni sudac uvjeravao da nismo prošle jednu bovu (čovjek je Jamajkanac i oni zaista, kao i u filmovima, sporo pričaju taj engleski), dok nisu dotrčali pomoćni i rekli da smo dobro sve plivale. Weee, ode vrijeme, tlak na 200.
Bicikl je krenuo i više nego dobro, vozila sam s Raelpe 2 i pol kruga (ukupno 3. na kraju) ) i još sam si bila sva ponosna kako mi nije problem pratiti ju na 12 metara razmaka, iako ima prenabrijani specialized TT. Sve do trenutka kada nisam počela jesti UH na biciklu. Negdje 15ak minuta nakon pola pojedene pločice mi je počelo biti mučno, tako da nisam mogla dalje jesti (sve zajedno nisam pojela niti jednu cijelu pločicu na utrci, 0 gelova). Taman negdje poslije 2h utrke sam počela osjećati slabost i gubitak energije, da bi zadnji krug toliko pala u tempu i samo razmišljala kada će taj kraj bicikla, jer da ne mogu više. A još trčanje.. :) Čim sam krenula na trčanje, popila sam neki isotonik, koji sam ispovraćala 200m dalje, a gel koji sam uzela sa sobom na trčanje sam odmah bacila u žbunje, jer sam uvidjela da nema smisla. Probala sam još jednom s isotonikom (imali su onaj s grožđanim šećerom), no opet me samo natjeralo na bljuckanje pa sam odustala i prešla isključivo na vodu, uz lagani jogging. Cilj je bio izdržati 2h pakla (sad je već bilo podne) i doći do cilja. Srećom, liječnički tim na utrci je bio super, uspjela sam im objasniti da imam gastritis pa su mi dali neke tablete koje su mi privremeno pomogle barem za želudac. Upoznala sam jednu super age grouper-icu na trčanju, koju sam onda vukla i bodrila dok nisam završila, tako da mi je ipak malo brže prošlo to trčanje. U cilju odmah u hitnu, u infuziju su mi spičili neke lijekove, poslije spavanje, tako da do navečer sam već bila OK, ako zanemarimo opekotine drugog stupnja po ramenima i leđima :).
Na kraju sam bila, naravno, zadnja od pro žena (elite kategorija), ali sam svejedno došla dosta ispred prve age group-erice pa eto, barem nešto, nisam se totalno osramotila :). Svi smo uspješno završili i osvojili vrijedne bodove, po koje smo i došli, tako da je glavni cilj bio ostvaren!
 |
| Tayrona |
 |
| Tayrona |
Pri povratku smo svratili i do Madrida na 6 sati, koji mi se nakon Kolumbije čini kao nešto najljepše što sam u životu vidjela, a zrak najsvježiji ikad! Shvatila sam da sam ja ipak totalni romantik, daj mi stare megalomanske zgradurine i palače, piktoresne krivudave uličice i ja sretna!
Kada bih morala opisati Kolumbiju u par pojmova, to bi bila vrućina, palme, tajce, traperice, teška hrana, veseli ljudi, buka, i El Serrucho (haha, guglajte ;-)). Definitivno jedno pozitivno iskustvo, ali mi je bilo taman, ne bih ostala dulje. Dobro, treba uzeti u obzir da mi klima baš nije odgovarala i ono još važnije, da sam bila duhom i dalje u svojoj zemlji, čeznutljivo razmišljajući o Kali. No kako je to zanimljivo - ljudi koji su znatno siromašniji od nas, žive u znatno lošijim uvjetima nego mi, a toliko su sretniji i opušteniji od nas! Još samo jedan dokaz da novac ne predstavlja baš ništa za ljudsku sreću, puno su važniji ljudi i stav prema životu te da je biti sretan samo stvar odluke! Neka to bude i vaša odluka, nitko ju neće donijeti umjesto vas... ;-)
 |
| Turist u Kolumbiji |
