Mogla bih kao i svaki bloger staviti osvrt na 2014., no
to nije bila godina na koju bih se, iskreno, htjela nešto puno osvrtati. Nekako
mi je generalni dojam kao koprcanje pčele u čaši soka: sve je nešto kao lijepo
i slatko, ali u biti je kontekst grozan. I ok, sve stvari koje su bile pod
mojom kontrolom su bile super – radila sam puno, ali efikasno, puno sam se
obrazovala, puno naučila i sve će to imati jako pozitivan odraz na moju
budućnost. Na sportskom planu je isto bilo genijalno, ostvarila sam sve zadane
glavne ciljeve, čak i one koje sam si potajno željela. Nabavila sam i svu
opremu koju sam htjela, putovala u druge zemlje i na druge kontinente te
putovala na načine na koje nisam nikad mislila da ću putovati :). I to je to,
sve što ću reći o prošloj godini, a jedan od razloga je zato što toliko volimo
analizirati stvari u prošlosti, planirati stvari u budućnosti, da zaboravljamo
živjeti u sada i ovdje.
Mislim da je to definitivno najbolja stvar koju sam
naučila u 2014. godini – važno je brinuti se za sebe (emocionalno) i važno je
biti u trenutku, neopterećeno i osvrnuti se oko sebe pitajući se „Što SADA
imam?“. Sada imam trogodišnju curicu. Za godinu dana više neću imati
trogodišnju curicu, više nikad neću imati trogodišnju curicu. Jesam li mogla
neke stvari bolje napraviti s dvogodišnjom curicom? Možda, Da li imam planove
za svoju četverogodišnju curicu? Možda, no sad imam trogodišnju curicu. I moja
trogodišnja curica voli skakati na trampolinu i jagode. Jedna od novosti u
2015. je da se selim na Vrhovec, u stan koji ima svoj prekrasan vrt, s kupinama
i trešnjama. I jagodama, a trampolin je naručen. Da selidba je zahtjevna,
stresna i komplicirana stvar, no što se više trudimo za neku stvar, slađi nam
je rezultat. Da, trampolin nije najjeftinija stvar na svijetu, ali nije ni moj
bicikl. Meni treba bicikl za sport, koji mi je trenutno i posao na neki način,
a njoj treba trampolin za pregršt smijeha i bolji motorički razvoj. Da, Vrhovec
nije u centru grada i da, morati ću gubiti više vremena na putovanje, ali je li
to zaista gubljenje vremena? Svaki dan pedaliranje/šetanje kroz prekrasnu šumu
na Jelenovcu, u društvu jedne predivne trogodišnjakinje i ptičica na granama?
Meni to bolje zvuči od gledanja televizije ili sjedenja za kompjuterom, ne znam
za vas. ;-). No na kraju dana, moja trogodišnjakinja voli skakati na trampolinu
i jagode, ne novac, ne zlato, ne igračke, nego igru i voćku.
Nova godina je u svakom smislu krenula najbolje moguće –
otišla sam sama u Dubrovnik za Novu godinu, dočekala ju uz trash hitove 90-ih,
kako bi sutradan trčala novogodišnju utrku. Tu utrku sam trčala nakon 3 tjedna
laganog treniranja zbog ozljedice, bez sata, bez plana, bez ičega, samo Fred i
ja (http://www.trcanje.hr/pricam-s-pametnim-covjekom/7374/). I trčala sam
najbržih 10km ikad, na vrlo zahtjevnoj stazi. Osim toga, „Zaigrana pedala“ je
dobila financijska sredstva dovoljna da se pokriju osnovni troškovi projekta i
uspjela sam naći vozača/mehaničara, koji će me pratiti na putu, moj klupski
kolega Matija Krivec. A da, na Vrhovec se ne selim sama ;-).
Ono što mi je najvažnije je da sam uspjela izletjeti iz
čaše soka i to na način da sam prestala planirati i razrađivati taktike kako da
to napravim, nego sam se samo opustila. Opet ću upasti, to je sigurno, sve
pčele više puta upadaju u čaše soka, ali se ne zabrinjavam time, jer znam da
sam naučila dvije stvari – kako izletjeti van i kako u međuvremenu uživati do
besvijesti.
Bolje je upaliti svijeću, nego proklinjati tamu… ;-)
Vaša pčelica Maja
