"U dubini zime naučio sam da je u meni nepobjedivo ljeto!"

Ova zima je po svemu bila jedna specifična i nadasve neobična zima. Primjećujete da pišem u prošlom vremenu, to je zato jer mi je u nosu već miris Karipskog mora, koje ću osjetiti za 13 dana. S ozbirom da idem na utrku, završava i jedan trenažni ciklus pa onda moram to imenovati nekim imenom pa će tako poslije utrke biti proljeće. :) No, vratimo se na zimu.

Kako sam krajem listopada počela imati želučane probleme, koji su se kasnije ispostavili gastritisom, odlučila sam ove zime više boraviti na Rabu. Naime, Rab je meni apaurin broj jedan, raj svih mojih snova, zen, nirvana, nastavi niz. Ono kad je mirno, kada se smješak ne skida s usana, kada sunce drugačije sja, kada se miris šume pomiješa s mirisom mora na laganoj buri, kada ležiš na stijenama na kraju šume, a nigdje nikog kilometrima, kada ti jelen pretrči put, kada paralelno sva osjetila vrište, a svugdje tišina oko tebe, kada je sve na svom mjestu, samo zato što jednostavno je, bez dodatnih objašnjenja. Osim toga, moj cvjetni potomak dijeli istu strast prema tom otoku, samo su njoj zen kupanje žireva u moru i hranjenje ribica, da bi ljepše pajkile.

Na Rabu vrijede posebne zakonitosti treniranja – najbolji način za provesti Badnjak je treningom u moru, a božićno jutro pentranjem s biciklom po kamenjaku dok krši jugo, dok većina otoka i dalje spava. Tamo more od 12 stupnjeva nije hladno, a jugo ne nosi glavobolju, Nije bed ni provesti 4h i 15 min trenirajući po kiši i jakom jugu, jer kisnuti usred šume Dundo je poseban feeling. Dok juriš šumskim putevima, nisi siguran hoće li ti na put iskočiti muflon, Bezglavi jahač ili šumska vila. 

Mogla bih još satima opisivati svoje doživljaje, jer svaki trenutak u prirodi na Rabu je događaj za sebe. Nekako mi se čini da je jako malo ljudi na tom otoku u tom filmu, možda kada živiš u raju ni ne znaš da je to raj, jer kako bi znao ako nisi živio u manje rajskim mjestima. A možda je jednostavno trava uvijek zelenija kod susjeda. Ipak, početkom veljače sam pokrenula sportsko društvo DŠR „Arba“, jer na Rabu nema nikakvog ili jako malo sportskog života koji uljučuje outdoor sport. Okupila se mala skupina entuzijasta, a planovi su mali, no za taj otok ipak značajni – druženja, zajednički treninzi, trkačke, plivačke i biciklističke lige, utrke (uključujući MTB maraton 4. svibnja, koji je potpredsjednik Luka već krenuo organizirati, svaka mu čast na inicijativi!), ljetna škola trčanja za turiste, biciklističke ture itd. Naglasak je da je sve volonterski od strane svih članova i mislim da bi ovaj svijet bio puno, puno ljepše mjesto kada bi svatko 2 sata tjedno odvojio za nekog drugoga, kako bi mu pomogao.

Usput se ostvarila i jedna predivna suradnja Oblačića i Udruge za djecu i mlade „Kocka“ u vidu radionica terapije igrom za roditelje na Rabu, koje su također odrađene volonterski, s plaćenim prijevozom. Gdje ćeš bolje – imam plaćeni put u raj, gdje mogu raditi posao svojih snova! Naime, stvarno me inspirira terapija igrom, kao da sam naučila jedan novi jezik s kojim se može komunicirati s djecom, koji je njima tako prirodan, a sad imam priliku to dijeliti dalje! Pogotovo na Rabu, gdje roditelji nemaju skoro pa nikakvih sadržaja za predškolce ili edukacije takvog tipa.

Na kraju, nije važno je li Rab zaista tako predivan, važno je da je meni takav. Isto tako je važno da svatko od vas ima/nađe sebi jedno mjesto gdje će vladati zen, mjesto koje će vama biti odmor samo po sebi, vaš maleni kutak raja. To može biti i park ispred vaše kuće ili atletska staza u vašem gradu. Samo je važno da je to TO, bez da puno razmišljate zašto je to tako. U međuvremenu dođite na Rab na neko kolo trkačke lige ili turu biciklom po otoku, da vam pokažem kako izgleda moj raj! :)

Zašto blog?

Iskreno, nisam mislila da ću ikad pisati blog, jer sam oduvijek smatrala da to samo poznati i jako zanimljivi ljudi rade, što sebe nisam smatrala. Pa o čemu ću ja pisati?

Onda sam se počela aktivnije baviti triatlonom i zaključila sam da bi mi jako dobro došao neki sponzor u bilo kojem obliku, no i dalje nisam htjela početi pisati blog, o službenoj stranici da i ne pričam. Nekako, to mi ide samo uz vrhunske sportaše... No, počela sam sve više dobivati zahtjeva da napišem neki tekst o sportu u trudnoći,  sportu i majčinstvu pa majčinstvo i karijera itd.. Tako sam počela pisati za razne portale i časopise, a vlastiti blog je i dalje stajao negdje u 'ladici'.

 

Pravi motiv za blog sam dobila kada sam se odlučila natjecati u Svjetskoj seriji dugog triatlona u 2014. godini, kako bih probala na Kickstarteru ili nekoj sličnoj stranici skupiti dio novca za troškove. Naime, ove godine su utrke u Kolumbiji, Tajlandu, Nizozemskoj i Kini. Da, evo upravo tu u susjedstvu. :) Kako su mi se privatne okolnosti u međuvremenu promijenile (Kala i ja soliramo u stanu), prvo sam bila odustala od te namjere. No, ispostavilo se da idu još dvoje kolega iz kluba na prvu utrku u Kolumbiju, koja je 2.ožujka pa rekoh zašto ne? Ne znam je li to najpametnije, za neku sportsku karijeru svakako je, a za ostalo, vrijeme će pokazati. Nego, zašto takvo ime bloga?

 

3u1 mama?

 

Zato što su to neka moja tri glavna identiteta koja imam, iako imam još puno drugih, koje nemam vremena toliko njegovati kao ova tri.

Onaj koji mi je svakako najvažniji je onaj Kaline mame. Mislim da nemam što puno tu objašnjavati :). Ona je bila ujedno najveće i najljepše iznenađenje mog života. Prilike za to su bile sve samo ne dobre, no nekako kad voliš nešto i kad znaš ŠTO želiš, onda intuitivno znaš i KAKO ćeš to dobiti. Ovo je mjesto na kojem definitivno moram zahvaliti svojoj 87-ogodišnji baki-carici, koja mi je u puno trenutaka u životu bila glavna potpora u ovom mom identitetu. Danas je u stambenom djelu  staračkog doma jer se boji da ju ne 'strefi' dok živi solo negdje, tako da stvaram mnoge upitnike ljudima iznad glava kada kažem da idem dijete pokupiti u starački dom :D.

 

 



Kala

 

 

Drugi identitet je onaj za koji sam se školovala - psihologa. Glavna ljubav tog identiteta je udruga koja je proizašla iz njega - Udruga Oblačić. Zanimljivo je kako neke stvari u životu nepredvidivo povlače jedna drugu i odjednom završimo na nekom mjestu, pri čemu nismo sigurni da znamo gdje smo i kako smo došli tamo. Prije malo više od godine dana, bila sam nezaposlena i slala molbe za posao uglavnom tvrtkama, kako bih se zaposlila u HR-u. Godinu dana kasnije, radim u udruzi koju sam ja osnovala, u međuvremenu se doškolovala za praktičara terapije igrom i radim isključivo s djecom te njihovim roditeljima, ali opet u funkciji te djece. Budući da imamo svoj vlastiti prostor, koji sami financiramo, tek 3 mjeseca, jako sam sretna da je u ta 3 mjeseca kroz udrugu bilo uključeno (i još uvijek je) preko 20 djece kroz razne programe i terapije, u dobi 1-11 godina  te 15ak roditelja, što u terapije što u radionice. Štoviše i dalje nam se samo javljaju!

 

 

Terapija igrom

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Treći identitet je onaj triatlonke. Iako u biti sebe ne smatram ne znam kakvim sportašem, nego više ozbiljnim rekreativcem, mogu reći da sa svojim vremenskim angažmanom i nisam više baš rekreativac. Tu spada i opis mog drugog posla, trenerice u Školi trčanja. U biti ta moja sportska 'karijera' je dosta zanimljiva, jer je započela pred kraj 2009. godine, s trčanjem i laganim plivuckanjem. Prije toga trčanje me nije vidjelo, bojala sam se voziti bicikl jer ga nisam uopće imala do 23. godine (osim kad sam bila malo dijete), a plivala sam 2 godine pred kraj osnovnjaka u nekom dječjem klubu "Igra". Da stvar bude bolja, tada sam pušila kutiju i pol cigareta dnevno te radila (uz redovan studij) u noćnom klubu smjene do jutra prosječno 4 dana tjedno. Ono, anti-sportski život do daske! Onda sam nekako prestala pušiti 2010., početkom 2011. zatrudnila pa prestala i raditi, a tek nakon poroda sam krenula trenirati triatlon, sjela na cestovni bicikl prvi put ožujak 2012. :) Sjećam se da sam vrištala pola vožnje, jer je bila na Rabu, a ja nisam imala pojma što radim! U te dvije sezone ('12. i '13.) sam nastupila na 9 državnih prvenstava i osvojila 9 postolja (3 bronce, 5 srebra i 1 zlato). Naravno, to je rezultat i malih broja natjecateljica, ali svejedno dobri rezultati, budući da je ovo tek treća stvar po redu koju radim u životu (posao i majčinstvo). Talent? Ne znam baš, ja sam bila ono bucmasto dijete s dvije lijeve, koje je imalo 4 jedino iz tjelesnog i tehničkog (jer ne znam lijepo crtati čak ni s ravnalom :)). RAD. Rad, odlučnost i upornost! Ako se treba dignuti u 5 ujutro i na -6 biciklirati preko 6km do bazena, može! Trenirati po kiši, nema problema! Jedna od glavnih pretpostavki NLP-a je "Svatko ima sve resurse za uspjeh" i "Ako netko drugi nešto može, onda svatko to može!". Ja sam još smiješan primjer, pravi primjer s pravim uspjehom je naš najbolji triatlonac u dugom triatlonu i europski prvak Andrej. On je počeo trenirati tokom studija. FER-a. :)

 

Da zaključim ovaj poduži post, zadnji i popratni cilj ovog bloga je da ljudi shvate da imaju toliko kapaciteta koji samo čuči u njima! Krivo nam govore da je prošla baba s kolačima, jer smo 'ostarili'. Zgrabite tu svoju babu i požderite cijeli pladanj, vjerujte mi ti kolačići su fini i nakon 20 godina! ;-)