Prošlo je mjesec dana od
projekta Zaigrana pedala, a prošlo je i prvih 6 mjeseci da smo se Kala i ja
preselile na Korčulu. I evo, rodio se poriv da napišem blog, taman na Majčin
dan :), iako ne znam kojeg naslova, niti o čemu će biti. Biti će. Ono što sam
naučila u životu, a nikad intenzivnije nego zadnjih godinu dana, je da u životu
ne postoje slučajnosti. Sve je onako baš kako treba biti, a mi biramo što ćemo
s time. Hoćemo li to prihvatiti i napraviti najbolje od toga ili ćemo biti
žrtve stvari i okolnosti na koje ne možemo utjecati te hodati nesretni kroz
život. Jer život je tu, s nama ili bez njega u njemu. I ne, nije „Lako njoj
kada ona...“, jerbo ljudi koji trebaju znati, znaju da to nije tako. Pogotovo
ne lako, nikad. No nije niti bitno, jer ja nemam veze s Vama i Vašim životima,
niti Vi s mojim životom. :) I to je nekako što mi se čini da nekim ljudima
promiče, njihov život pred njihovim nosom, dok troše energiju na stvari koje
nemaju veze s njihovim životima. Zašto potrošiti nešto tako divno, kao što je
svoj život, na nešto nebitno i nevažno? Pri čemu smo najčešće usredotočeni na
prošlost i budućnost, a zaboravimo živjeti sada. Biti. Izaći van, sjesti na
kamen, udahnuti podnevni povjetarac i jednostavno sjediti. 5 minuta, 10 minuta,
50 minuta, 3h, nebitno. Ajmo sjediti koliko nam se sjedi. „Ne, imam ručak za
raditi, moram ići na posao, moje dijete....“ OK, odaberite jedan trenutak u
jednom tjednu u jednom mjesecu u nekoj godini kada ćete izaći van, bez plana i
cilja, bez sata i napraviti ono što se tebi radi u tom trenutku. Ne drugima, ne
za druge, nego za sebe. I jednostavno biti. Zvuči lagano, a tako teško. I
rijetko. I nikad ponekad.
 |
| Naplov na vrhu Hobera |
Jučer sam bila s Kalom,
Irenom i Frankom na Naplovu. Naplov je jedno genijalno mjesto u sklopu Hobera,
gdje se prije sakupljala kišnica, dok Korčula nije imala vodoopskrbu s kopna.
Ja ne znam, čim sam zakoračila na tu ogromnu čistinu, osjetila sam potrebu leći
i biti. Kao da sam zakoračila na satelitski tanjur na vrhu svijeta okrenut prema
svemiru. Prema beskonačnosti. Trebalo mi je otprilike 10 minuta da završim
ležeći po dužini na podu, u košulji, cipelama i sakou, jer sam tu subotu, kao i
većinu subota, provela radno. Ptičice, miris proljeća, probuđene čigre, šum
mora u daljini i vječni korčulanski povjetarac. „Mamiceeeee“. Otvorim oči,
sjednem, Kala dolazi do mene, sjeda mi u krilo i pruža mi maleni, najmanji
buketić cvjeća „Mama, sretan ti Majčin dan! Ti si najbolja mama na svijetu,
puno te volim mamice!“. Mogla sam taj dan ostati doma, to bi bilo logična stvar
za napraviti. Kako sam bila umorna poslije radnog petka i cjelodnevne subote,
to samo nebo zna. Nisam otišla doma se niti presvući, nego tako u radnom „fancy“
izdanju, po Kalu i društvo te u šumu! Koje iznenađenje, koji dan, koje
popodne, koje mjesto, koji neprocjenjiv trenutak u životu jedne majke. A tako
malo mi je nedostajalo da mi promakne! Stvari su prolazne, materijalno se
raspada, tijelo stari, ljudi dolaze i odlaze, ali takvi trenuci žive vječno!
Nemojte nikad propustiti trenutak za vječnost, zbog nečeg materijalnog,
zamijeniti vječnost za prolaznost.
Nakon 6 mjeseci, Korčula
je postala moj dom, konačno. To je onaj unutarnji osjećaj, kada siđem s
trajekta i zakoračim na SVOJ otok. I evo, nakon 6 mjeseci sam otkrila skrivenu
oazu mira, samo 2km od kuće, na vrhu šume. Nekome to nije oaza, nekome je to
hrpa asfalta usred šume, nekome je to ništa. No to je nevažno, važno je ono što
ja osjećam kada sam tamo. Ne moramo nikome drugome objašnjavati zašto nam je
nešto to što je. Kako opisati nekome svoj mir, u svojoj glavi, kako opisati
nekome savršeni trenutak? I zašto bi netko imao tuđi trenutak, kad svatko može
pronaći svoj savršeni trenutak možda upravo isto jedan korak od svoje
svakodnevice.
Zato, nađite jedan
trenutak u jednom mjesecu u nekoj godini. I budite.
