Ovo ljeto će mi definitivno ostati upečaćeno do
kraja života, ljeto kada sam navršila 29 godina. Mislim, rođendan kao rođendan,
ali nedavno sam baš prijateljici pričala kako mi se uz broj 29 veže puno
lijepih stvari tipa prvi poljubac ikad, rođenje djeteta itd. Ovaj rođendan ne
mogu reći da je bio lijepi u ono klasičnom smislu, bio je baš onako životni. Kao
i cijelo ljeto, ljeto u kojem sam puno stvari naučila.
 |
| Velebit u zoru |
Ljeto je krenulo s planovima za vožnje do Raba,
odnosno kako svaki vikend biti s Kalom i trošiti što manje novaca na to –
odnosno putovati bez troškova, biciklom. Osim toga, ljeto je počelo i s
utrkama, gdje sam osvojila još dva druga mjesta na prvenstvima Hrvatske, što je
odlično s obzirom na luđački životni tempo u svibnju i lipnju. Nego, vratimo se
mi na putovanja. Prvo je bilo u planu već
9.7., ali to i ono drugo po redu je pokvarila kiša. Taman tu negdje sam
dobila i prve loše vijesti o svojoj mami u bolnici. Do trećeg planiranog
putovanja i prvog pravog, već se saznala loša dijagnoza – karcinom gušterače.
Koji deja vu, otac mi je preminuo od iste bolesti niti 6 godina ranije. Taj dan
sam naučila da stvari uvijek mogu biti gore i kad su najgore, ali da onda
mogu iznenada postati bolje, najbolje, a da ostane jednako gore. Onda se dobije
jedan gorko-sladak okus, kao kada jedeš čokoladu s 99% kakaa – fino i odvratno,
slatko i gorko u isto vrijeme. Taj dan mi je mama postala opet super frendica,
smijale smo se na klupici ispred bolnice kao nikad prije.
Ljudi me pitaju kako mi nije bed ići sama po
državnim cestama satima, ali svatko tko se bavio ikakvim sportom ili hobijem
zna da nema ničeg ljepšeg nego biti sam sa sobom u nekom naporu, usmjeren u
nekom cilju, k nekom ostvarenju. Mojih prvih 165km i to još na MTB-u je bilo
tako duhovno i emocionalno ispunjenje, dan samo za mene i moj bicikl. Na putu
sam, sukladno cijelom ljetu, prošla nekoliko godišnjih doba, od bure na
Velebitu, sunca u Brinju, kiše na Kapeli i ljetu u Josipdolu pa opet nevera kod
Zagreba. I na kraju trčanje 7km sa školom u Maksimiru, koje me začudo nije
ubilo :). Taj dan sam naučila da mogu stvari koje nisam mogla, samo zato što
sam odlučila da mogu te da je to tako i nikako drugačije.
 |
| Ča je život nego fantažija |
Četiri dana kasnije sam išla s prijateljicom do Rijeke, poslije treninga trčanja i po najvećoj vrućini se spustila magistralom do Raba, jedna vruća stotka na ljetnom suncu. No to me nije naučilo ništa posebno, osim da nije baš super voziti po vrućini. Ono što sam ipak kasnije taj dan naučila je da smo mi svi ljudi i da sam nepopravljivi utopista, da međuljudski odnosi ipak dobro funkcioniraju samo pod određenim uvjetima. No također sam naučila da nakon razočarenja u ljude, nastupa oslobođenje.
Neposredno poslije sam naučila da ne postoje
slučajnosti u životu, da li vi to nazvali sudbinom ili božjim prstom, ali da na
sve postoji odgovor, koliko god bio on sakriven. Ne znači da će nam se uvijek
svidjeti taj odgovor, ali on je tu, čeka na nas da ga pronađemo. I ja sam
sasvim slučajno opet zagrizla čokoladu, koja je sad ipak bila slađa, valjda
zato što sam ju već jela prije – ovog puta nisam išla biciklom do Raba, nego s
prijateljem od prijateljice, koji je sasvim slučajno postao moj prijatelj i
puno više od toga. Taj dan sam naučila važnost sada i ovdje, bez da razbijamo
glavu kako će biti i ostavimo ono iza sebe što je bilo, jer ipak živimo u sada
i utječemo jedino na sada. Brzo je uslijedio i dan kada sam naučila da ne
možemo niti trebamo štititi one koje volimo od ljudi koji su dio njihovih života
i ponekad negativno utječu na njih, nego im biti podrška i pružiti im ljubav.
Postoji razlika između uplitanja u nečiji život i podržavanja življenja tog
života.
Došao je dan kada smo se opet družile Jozefina i ja,
samo u suprotnom smjeru. Ovog puta je tu bio i On, koji me čekao na svakom mom
planiranom odmorištu, čisto da pita „Hej, jel sve ok?“, pod izgovorom da uživa
u prirodi putujući prosječno 25 na sat. Taj dan sam naučila da ne postoji ništa
vrjednije od podrške u mojoj strasti i slobodi, bez zamjerki, ljubomore ili
nerazumijevanja. Opet sam zagrizla čokoladu, no ovog puta sam dala red i svojoj
novoj najboljoj frendici mami. Nju sve to tako uveseljava, iako se već bila
pomalo zabrinula za svoju „ćaknutu“ kćer, svaki puta strepeći hoću li doći živa
do cilja. Ah te mame, uvijek su im važnija djeca od njih samih.
 |
| Ljubav :) |
I za kraj ljeta, ostao je THE put, gospođa Magistrala
i Jozefina, ruku pod ruku s jutarnjim mrakom i ranom zorom. Upoznala sam do
sada dobro obje gospođe, a moja Kockica (marka bicikla Cube, op.a.) i moje
nogice su se isto jako dobro upoznali, tako da sam znala da će sve biti ok. Na
trajektu, još uvijek u jutarnjem polumraku i laganoj buri, došao mi je jedan
stariji slovenski bračni par, nudeći mi da me mogu odbaciti do negdje autom,
jer da imaju nosače za bicikl. Taj dan sam naučila da sva ta putovanja nemaju
veze s uštedom novaca, nego isključivo s osobnom katarzom – odgovor je bio
naravno „Ne, hvala“. To putovanje mi je proletilo uvjerljivo najbrže i najlakše
od svih do sada, je li to zbog svih navedenih novih „poznanstava“ ili mi je
jednostavno toliko trebala ta katarza, ne znam. Naravno, pred Zagrebom me čekao
On, eto da se ne mučim po gužvi i ne vozim više nego što bih trebala. Taj dan
sam još naučila i da su neke stvari tako jednostavne, a tako lijepe.
 |
| U dvoje je ljepše |
Ne idem na svjetsko prvenstvo u Kinu, jer me moja
nova najbolja frendica treba, puno joj znače svakodnevne ćakulice. To su one
opet jednostavne stvari, a i ta čokolada je s vremenom sve slađa, u nadi da
neće na kraju ostati ipak samo gorčina. Ipak, mislim, nadam se, da je to stvar
odabira, hoćemo li se prepustiti njezinoj skrivenoj slatkoći ili se prepustiti
dominirajućoj gorčini. Srećom, ne postoji čokolada od 100% kakaa, svaka
čokolada ima barem 1% šećera u sebi.
