O životu i jednoj pedali

Evo ga, već je ožujak. Doživjela sam ga, sve je gotovo. Sretno. Imam osjećaj da se krajem listopada, kad smo saznali pravo stanje srca, upalio jedan kadar, koji je trajao do 20.2. bez prekida. Jedan udah, ne smiješ izdahnuti. Ja sam anksiozni introvert, a Kala mi je sve na svijetu. Mislim, znam da je svakom roditelju dijete sve na svijetu, naravno, ali neke priče su drugačije od drugih i neke obitelji su specifičnije od drugih. Dakle, siječanj je bio latentni pakao na zemlji. Naime, vrlo dobro znam da je dijete anksiozno koliko je roditelj anksiozan ili barem pokazuje da je anksiozan. Srećom, ja sam „master“ potiskivanja i kamufliranja, tako da sam normalno radila na poslu i Kali objašnjavala totalno kul kako će i što izgledati, kao da joj opisujem odlazak kod zubara. Pregledali smo sve braunile koje postoje, maske za uspavljivanje, žice, infuzije, ožiljke od operacije, čak sam joj instalirala na tablet simulaciju operacije srca i dopustila da to igra koliko god joj treba. Paralelno su mi se vratile valjda sve bolesti i poremećaji koje sam ikad imala i javili neki novi poput Raynaudove bolesti. Tu je bio moj stari prijatelj gastritis kojeg sam koliko-toliko držala pod kontrolom tabletama pa se onda jedno jutro probudiš s raspucanim kapcima, jer eto, izbio ti je dermatitis na nekoliko mjesta pa zašto ne i na kapcima J. Mislim da moja slika može stajati kraj definicije psihosomatskog poremećaja. Ali sam zato bila totalno kul – ideš malo popraviti srce i to je to. Još će ti ostati i ožiljak da nikad ne zaboraviš kako si bila hrabra.

 U jednom trenutku sam se slomila, totalno, ali naravno ne pred njom. Večer prije operacije, kad mi je sjedila u krilu da me zagrli prije spavanja – grlim li ja svoje srce, svoj bit i bitak, svoj self i svoje postojanje zadnji put? Hoće li mi više ikad više u 7 ujutro uletiti u krevet mali terorista s „Mamiceeee!!! Probudi seeee!!!“? Hoće li mi ikad više zagrliti i reći da sam najbolja mama na svijetu? Da smo mi najbolji tim na svijetu? I ako je zadnji trenutak, kako ga prekinuti? Kako zaustaviti vrijeme i da traje zauvijek? Nikako. Life. Ide dalje i biti će što će biti. I ona pomisao da je moje dijete baš poput svakog drugog djeteta – sva djeca bi trebala pokopati svoje roditelje, no neki roditelji pokapaju svoju djecu. Po čemu smo mi drugačiji od bilo koga drugoga? Tu nema jesi bio dobar ili si bio loš. Ili se dogodi ili ne. I dogodio se život. Novo srce, nova sreća, novi početak. U svakom smislu te riječi. Kad su teška vremena, uvijek te to promijeni i neki ljudi odu iz tvog života, drugi dođu. Life.

 Evo ga, već je ožujak. Doživjela sam ga, sve je gotovo i Kala, moj život, moje srce, moj bitak, moja obitelj je i dalje sa mnom. Vrijeme je za novi udah i novi život. I novu Zaigranu pedalu J. Ove godine je drugačije nego prije, jer neću sjesti na bicikl samo za neurorazličitu djecu, nego za svu djecu koja su drugačija od druge djece, kako je i moja Kala dijete koje je drugačije – s 5 godina je naučila što je hrabrost i što je život. Ove godine imam najmanje vremena do sad za organizaciju, ali kad si okružen divnim ljudima oko sebe, onda ništa nije problem. Dakle, plan je već tu, djelomično pripremljen u 2 dana, a djelomično se planira već mjesecima od strane ljudi koji su prepoznali vrijednost projekta. Postoji jedan dječak, a ime mu je Ognjen. On je isto bio drugačiji dječak od druge djece i volio je jako vodu. Zbog svoje različitosti, nije razumio da voda može biti opasna i voda je uzela njegov život. Iza njega je ostala jedna mama koja je pokopala svoje dijete, svoj život, svoju bit. Onu večer, s Kalom u krilu, osjetila sam samo miris te boli i vjerujte mi, to je mjesto gdje se nitko ne želi naći. Ali život ne pita i nema veze jesi li dobar ili loš. No ta mama je našla novu bit i osnovala fondaciju „Ognjen Rakočević“. Zajedno s Udruženjem roditelja Crne Gore, Triatlon savezom Crne Gore i Ministarstvom prosvjete Crne Gore, ta mama je organizirala Zaigranu pedalu u Crnoj Gori, kako bi drugi roditelji i stručnjaci naučili zašto i na koji način su djeca poput njezinog sina različiti. Kako bi bolje razumjeli zašto vole vodu, zašto ne vide opasnosti i kako im se može pomoći da razumiju bolje ovaj svijet, koji ih često ne prihvaća takvima kakvi jesu – predivna djeca.

Dakle, oni zajedno su sve organizirali, ja se moram samo pojaviti, pedalirati i pričati o onome što radim i živim. No, kako vjerujem da se moramo boriti sami da mijenjamo ovaj svijet na onaj način na koji možemo, uključit ću i ove godine Hrvatsku u cijelu priču, uz pomoć svojih predivnih prijatelja. Vama svima isto želim takve prijatelje, da možete organizirati cijeli projekt u 2 dana. Projekt nije prošao na 3 natječaja za financiranje projekta, no ionako novac nije važan ako imaš volju i ideju. Naravno, nemam niti ove godine pratnju po Hrvatskoj, no što je cijela stvar teža, to je zanimljivija J.

Nedostaju još detalji, no ne nađem svaku večer inspiraciju za pisanje pa evo okvirnog plana za treće izdanje Zaigrane pedale:

23.3. Zagreb

24./25.3. Split

27.3. Herceg Novi

28.3. Kotor

29.3. Bar

30.3. Podgorica

31.3. Podgorica – humanitarni Ironman s Igorom Majerom (prikupljanje sredstava za otvaranje Dnevnog centra za rad s djecom s autističnog spektra)

1.4. Dubrovnik

2.4. Metković

Sve zajedno 8 gradova, 8 predavanja, 720km bicikla, 4 km plivanja i 42km trčanja. Sve detalje oko predavanja pratite na Facebook stranici Zaigrana pedala. U slučaju da želite podržati jednu ludu mamu, drugačiju djecu i cijelu ovu priču, možete preko Oblačića (IBAN: HR3223400091110563711). Također, ako netko od biciklista me želi ispratiti na putu Split-Herceg Novi, dobrodošli su (krećem 26.3. ujutro iz Splita do Metkovića, gdje spavam pa onda 27.3. za Herceg Novi iz Metkovića – ukupno oko 300km bicikla u 2 dana). Prošle godine sam poslije Pedale dobila atipičnu upalu pluća, nadam se da će me ove godine zaobići J.

I za kraj (ili tek početak), nikad nemojte umanjiti svoj doprinos na ovom svijetu i u tuđim životima. I cijenite svoj život više od ičega, uživajte u svakom zagrljaju s najmilijima jer nikad ne znate kada vas čeka test. A na tom testu nije važno jeste li dobri ili loši. Važno je što ste napravili prije.