Život kao igra

Iako je prošlo dosta vremena od zadnjeg bloga, ne volim pisati reda radi tekstove, dok ne osjetim onu unutarnju iskru. Večeras poslije prve prave Oblačićeve radionice za stručnjake (koju sam vodila sa svojom dragom kolegicom Sanjom, za edukaciju „Čarobna svjetiljka“), u ovaj kišni jesenji utorak, osjetila sam tu iskru.

Život na moru

I dalje se selim na Korčulu, samo je taj san postao itekako realan u međuvremenu. Upisala sam Kalu već u vrtić tamo, a našla sam i stan koji ću kupiti (u nadi da će karma biti toliko draga da se neće prodati baš u ovih tjedan dana), budući da finaliziram prodaju svog stana. Dakle, samo je pitanje dana. Javilo mi se već i nekoliko roditelja koji me željno iščekuju, skupilo se dovoljno novaca za kupnju prvog instrumenta, tako da mogu krenuti i raditi kada dođem. Postala sam pravi edukator u međuvremenu, moj mentor i supervizor je postao moj suradnik, tako da se već moje ime i moj životopis može naći na stranicama izvan Lijepe naše. Ono, vau, a imam tek 30.

E da, to je isto jedna novost – navršila sam 30 J Kad sam imala 20 godina, skroz drugačije sam zamišljala svoj trideseti rođendan. Trebala sam biti udana za jednog mladića po imenu Z, imati barem dvoje djece i raditi u nekom HR-u. Tada sam još pušila, nisam imala nikakvu namjeru ikad prestati pušiti, obožavala sam po cijele dane igrati Heroes-e ili Magic the Gathering te gledati filmove. Živjeti naravno u Zagrebu, kakav mrtvi život na otoku. Od tog sna je ostala samo zajednička tetovaža i puno prelijepih prijateljstava. Imam prekrasnu kćer, radim s djecom, u međuvremenu sam stekla status vrhunskog sportaša, gledam filmove samo dok sam po zimi na trenažeru, a bilo koju igricu nisam upalila već 7 godina. Samohrano roditeljstvo možda nije nešto što bih si na prvu izabrala, ali ljudi moji, Kala je zakon. Ali ono, to dijete je hodajuća legenda, moj mali „sidekick“ s kojim gazim kroz život. Totalna kompenzacija nekih drugih stvari. Done, prodano! J

Osim toga, poslovno sam dosegnula već sada stvari koje nisam mislila da ću ikad dosegnuti, a tu prvenstveno mislim na to da imam priliku dodirnuti nečiji život, ubaciti mali dašak igre, koji će razvući nečije lice u osmijeh. Jer život je igra, a igra je život. Nekada su to bili Heroes-i i koncerti, danas je to triatlon i pravljenje papirnatih aviončića s Kalom. I da, moj posao je igranje s djecom, najbolji posao na svijetu! Nije da i danas ne volim otići na neki koncert i zadobiti trzajnu ozljedu vrata od razbacivanja. J Ono što je važno je uživati, naći svaki trenutak i onaj dječji, zaigrani moment u njemu, koji će nas nasmiješiti.

Ljudi me često pitaju odakle mi hrabrosti za otići na otok, koga tamo imam pa zaboga sigurno sam tamo odrasla pa kad dođe ta zima na otoku.... Sve stvari koje me vesele i čine sretnom, nosim sa sobom, a tko zna što ću još pronaći u novom domu. Nemam ideju kako će izgledati moj 40. rođendan niti me zanima. Znam da ću biti sretna, jer sreća je svuda oko nas. U dječjem smiješku, u maslačku pored puta, u valu koji nas zapljuskuje. Kada ste zadnji put puhali maslačak ili ostali na rivi da vas val zapljusne? Kada ste zadnji put obukli gumene čizme i skakali po lokvama? Kada ste zadnji put napravili anđela u snijegu? Igra je svuda oko nas, a kad se igramo smo sretni. Zašto? Zato što njegujemo svoje dijete u sebi i dajemo mu slobodu. Da, većinu vremena moram biti odrasle osobe, sa svojim obavezama i dužnostima, no nikad ne zaboravimo biti dijete i uvijek ćemo biti sretni.

Robinson Crusoe i mali Petko

Prvi put sam na Korčuli bila u ljeto 2005. godine, s nonom i rodicom kod nekih rođaka. Njihova kuća je u Solinama i činilo mi se beskrajno daleko pješačiti 4km do grada. Od 3 dana, koliko smo bile tamo, 2 je padala kiša i cjelokupan dojam je bio „njaaah“. Tada sam još bila lijena besposlena guzica, koja je pušila kutiju i pol cigareta dnevno.

Drugi put sam na Korčuli bila 2013. godine na olimpijskom triatlonu, na kojem sam završila druga. Tada sam prvi put pogledala Morešku, a tu večer smo imali jedan od legendarnijih izlazaka u sklopu klupskih izlazaka. Mislim da je dovoljno reći – štanga za plesanje u lokalnoj birtiji. Treći posjet je bio 2014. također u sklopu triatlona, koji je isto bio 'srednja žalost', što zbog loše utrke, lošeg vremena i neke generalne situacije.

Četvrti put kada sam došla je bilo u ožujku 2015. godine u sklopu edukacije koju sam držala preko Centra Proventus. Tada sam prvi put upoznala Korčulane, točnije Korčulanke i osjetila pravi duh otoka. Edukacija se održavala u vrtiću „Anđeli Čuvari“ u sklopu samostana.

Na kraju edukacije

 Moram priznati da nisam bila sigurna što očekivati, uvijek sam mislila da su časne sestre unutar samostana starije, ozbiljne, formalne i nisam znala što očekivati kada dođemo s edukacijom iz terapeutske igre. Dočekale su nas vesele mlade žene, toliko tople, pune ljubavi, nasmijane, vesele s jednom predivnom aurom, energijom i pozitivom, srce mi je ispunjavalo uopće boraviti u istoj prostoriji sa svima njima. I ostale sudionice s otoka i Pelješca su bile toliko vesele i pozitivne, da je tempo edukacije od, koji je bio zaista zahtjevan, prolazio s lakoćom. Četvrti posjet je prošao u znaku orkanske bure, koja mi se nekako po prvi put činila toplom i simpatičnom, iako su svi rekli da ne pamte takvu buru. Izgleda da je sve simpatično kad si na Korčuli. Nakon prve evaluacije, bilo je dosta suza i prvi put sam vidjela koliko je jednostavno 'dotaknuti' tople, spontane i prirodne ljude te koliko su svi bili željni znanja. Stvarno sam osjetila da ispunjavam svoj poziv, a ne radim neki službeni posao. Kolegica Tea je tijekom šetnje vrtom komentirala na glas u šali „Da, ovdje bi se zaista dalo preseliti i živjeti“. Točno znam gdje sam stajala u tom trenutku kada je to rekla, kako je vrt izgledao, tko je bio s nama u društvu –sve!

Tada sam otkrila da Korčula ima i bazen! I to KAKAV bazen! Kako sam taman razmišljala o preseljenju na Rab, jer sam definitivno bila odlučila otići iz Zagreba (taman sam se tu negdje bila i razboljela), prvo sam pomislila „Wow pa Korčula ima i bazen, a Rab nema, bilo bi fora biti na otoku zimi i trenirati u bazenu, umjesto na otvorenom moru.“

No nekako najvažnije u cijeloj priči, stekla sam jednu veliku prijateljicu, to je bila obostrana ljubav na prvi pogled između dvoje ljudi, dva čovjeka, dvije osobe, dva postojanja. Sestra Kristijana i ja smo nekako kliknule na prvu, ne mogu to opisati. Od ožujka do sada, sestra Kristijana je napravila facebook i instalirala viber, tako da se sad redovito čujemo (i ovim putem ti hvala na svoj podršci u ovom kratkom vremenu, znam da ćeš čitati ovo J) i velika mi je životna podrška.

Kada sam ove godine opet bila na natjecanju na Korčuli, imala sam najbolju podršku ikad! Djeca iz DV Korčula su mi napravili transparent, a sestre su objesile na samostan i ispisale na cesti poruku za mene! I tada sam shvatila, da je to to – osjećaj kao kod kuće.





Dakle, za one koji ne znaju – selim se na Korčulu! Ja i moj mali Petko (a.k.a. Kala). 

Selimo se na drugi kraj Hrvatske, jedna mala ženica i jedna samo malo veća. Ako mi se uruši krov na kući ili bilo što pokvari, ne znam što ću, ali znam da ćemo se nas dvije snaći. Uvijek se snađemo, a imati ćemo podršku divne okoline. Selim Oblačić također, dobila sam prostor od grada na korištenje, a za ostalo ću se snaći. Plan je osnovati centar za ranu intervenciju i dijagnostiku te raditi terapeutski s djecom s razvojnim poteškoćama. Imam u planu imati i superviziju preko ERF-a te držati edukacije za stručnjake iz područja razvojnih poteškoća.

Ponekad zastanem i malo se prestravim. Idem kao samohrana mama s djetetom, bez posla i bez definirane nekretnine na drugi kraj države, u sredinu gdje realno ne poznajem puno ljudi. No idem s dvije ruke, mozgom koji dobro radi, na otok gdje je sunčanije, nego u Zagrebu, ima more, manje ljudi, prekrasnu prirodu i puno ljubavi za dati novim žiteljima. Ponekad mi kažu da ne znam što je zima na otoku. Ali znam, jer sam zimila na otoku i upravo to želim, jer orkanska bura na moru je vjetar NA MORU, hladnoća NA MORU, a na Korčuli je ionako sve toplo i simpatično J

Gdje ima volje, ima i načina, a gdje ima ljubavi i vjere, tu je (novi) dom!

Dom

Fred budi mi frend

Moj tata je bio jedan od onih tradicionalnih muškaraca, koji nikad ne idu kod doktora. Što će njemu doktor, to će sve proći! Naravno, u pozadini toga je u biti bio strah od liječnika, koji nije 'smio' podijeliti s drugima. Počelo ga je boljeti rame krajem 2007. godine. Išijas kaže on. Pogoršavalo se., došao je na gram ibuprofena dnevno, samo da može funkcionirati. Bila je tu i opća natečenost, ali to se samo on malo udebljao. Počeo je biti umoran, došao bi s posla i legao na krevet, samo da malo odmori. Puno radi, sve je to stres. O 'bemti to rame, kako boli. "Tata pa daj odi kod doktora, nije da će ti izmisliti dijagnozu". Neće, jer pravi muškarci ne idu kod doktora zbog gluposti. Sjećam se da sam radila u Purgeraju kada su mi javili da je završio u bolnici s vodom u plućima, krajem rujna 2008. Nazvala sam ga, bilo je 20.30, taman mi još nije počela smjena, bilo je toplo. Sjedila sam vani na terasi na klupicama u kratkim rukavima, nije bilo još ljudi. Pričali smo tako toplo i lijepo 20ak minuta, onako kako ne pričaju inače tradicionalan otac i kćer. Umro je 4 tjedna kasnije od metastaza, odnosno karcinoma gušterače (popularna bolest u mojoj familiji).

U 'debeloj' fazi, London

Varijacije u kilaži i oligomenoreja su sastavni dio mog života oduvijek. Početkom 2010. sam bila 4. godina fakulteta. Već sam godinu i pol dana radila u tadašnjem Purgeraju, redovno studirala,  još uvijek se emocionalno oporavljala od tatine smrti, bila podstanar koji je sam sebe uzdržavao te ulazila u svijet trčanja. Tada još nisam imala pojma što ću raditi s psihologijom, mislim da sam tada 'brijala' na HR. Imala sam povremeno problema s niskim raspoloženjem i umorom, no to nije čudno s obzirom na tempo života. To je sigurno od stresa. Tada sam se prvi put udebljala 5kg u manje od 2 mjeseca. Plakala sam prijatelju da kako je to moguće kada trčim 4 puta tjedno, radim 8 sati na nogama i jedem 2 obroka dnevno. Tada sam prvi put odlučila da ću ići vaditi hormone štitnjače. Naravno da nisam. 

2013. sam otišla na Svjetsko prvenstvo u akvatlonu u London. Imala sam katastrofa utrku, trčala sam sporije nego na malo jačem treningu. Jezero u Hyde parku je bilo 15 stupnjeva (plivalo se u odijelima) i nikako se nisam mogla zagrijati na trčanju, izašla sam van s vrtoglavicom. Mora da se nisam adaptirala na hladnu vodu. Početkom 2014. su počeli problemi s grčevima u listovima, svako jutro u zoru, između 6 i 7 bude me grčevi, Sportski fizijatar nema pojma zašto. Počinjem mahnito piti sve suplemente koji postoje, iako su mi na mjerenju minerali i vitamini ok. Trčim Borošinu utrku u svibnju i prvi put u životu odustajem, pred sam kraj utrke, zbog slabosti. Nisam mogla više ni hodati uzbrdo, a kamoli trčati. To sam pripisala ženskim problemima s ciklusom. Aha da, ciklus. Nitko mi ne vjeruje kada kažem da je Kala pravo malo čudo, u smislu nastanka, jer zvuči samo kao opravdanje za neplaniranu trudnoću. Iako, apsoultno najljepše iznenađenje života!! :) Početkom lipnja je nastao i tekst o lošim utrkama te općem zamoru.

'Smrt' na Stareku 2013., 'zbog gastritisa'

I tako, sve je to stres. Navikla sam već da jedan trening idem kao zmaj, a onda odjednom uleti neki trening ili utrka, kao da sam jučer počela trčati. Točno se sjećam prošlo proljeće treninga dužine, 16km na tempu 6.10/km. Ma to mora da je samo premorenost. Stres. Ili od previše treniranja sa školicom. Ili.. ne znam, nešto već. Ove jeseni su krenule prve jake pothlađenosti tijela. Bilo mi je muka svaki put na bazenu kad sam se morala skinuti u kupaći, a počela sam odlaziti na spavanje s dvije majice, čarapama i 2 deke preko popluna. Ma to mora da je zato što sam malo smršavila. 

I tako, došla veljača 2015. Konačno sam otišla vaditi hormone zbog amenoreje. Opa, hipopitiutarizam. To je jedna zanimljiva riječ, teško se izgovara, a ja osobno za nju nisam nikad niti čula do sada. Smanjeni rad hipofize. Hipofiza kontrolira sve ostale žlijezde pa i one posljedično smanjeno rade pa tako trenutno imam i sekundarnu hipotireozu. Umor, razdražljivost, pothlađenost, debljanje su klasični simptomi. Trenutno sam samo +3kg od jeseni, što smatram uspjehom :-)

Fred i ja smo i prije znali biti u malo nategnutim odnosima, očito ima problema s temperamentom, lako se naljuti na mene. :) No, srećom pa sam psiholog te sam svaki put uspjela pronaći način da se pomirim s njim, na obostrano zadovoljstvo. Vjerujem da će tako biti i ovog puta.

Poanta svega je - nemojte čekati da Fred počne vrištati ili još gore prestane plakati. Fred je naše malo unutarnje dijete, koje zahtijeva jako puno pažnje, ljubavi i njegovanja. Male bebe isto ponekad plaču "bezveze" (ili se barem nama tako čini), no ako odgovorimo na svaki njihov plač, duguročno takva djeca plaču puno manje, jer se osjećaju sigurno i imaju privrženost s roditeljem. Tako je slično i s našim malim Fredom - ako odgovaramo na svaki njegov signal, imati ćemo predivan uzajamni odnos s njim, pun ljubavi i obostranog zadovoljstva. Da, neka djeca su 'teža' po temperamentu ili osjetljivija (kao moj mali Fred), ali ignoriranjem ili željenjem da su poput druge djece ih nećemo promijeniti, možemo ih samo unesrećiti.

"Bolje je upaliti svijeću, nego proklinjati tamu"

Mogla bih kao i svaki bloger staviti osvrt na 2014., no to nije bila godina na koju bih se, iskreno, htjela nešto puno osvrtati. Nekako mi je generalni dojam kao koprcanje pčele u čaši soka: sve je nešto kao lijepo i slatko, ali u biti je kontekst grozan. I ok, sve stvari koje su bile pod mojom kontrolom su bile super – radila sam puno, ali efikasno, puno sam se obrazovala, puno naučila i sve će to imati jako pozitivan odraz na moju budućnost. Na sportskom planu je isto bilo genijalno, ostvarila sam sve zadane glavne ciljeve, čak i one koje sam si potajno željela. Nabavila sam i svu opremu koju sam htjela, putovala u druge zemlje i na druge kontinente te putovala na načine na koje nisam nikad mislila da ću putovati :). I to je to, sve što ću reći o prošloj godini, a jedan od razloga je zato što toliko volimo analizirati stvari u prošlosti, planirati stvari u budućnosti, da zaboravljamo živjeti u sada i ovdje.

Mislim da je to definitivno najbolja stvar koju sam naučila u 2014. godini – važno je brinuti se za sebe (emocionalno) i važno je biti u trenutku, neopterećeno i osvrnuti se oko sebe pitajući se „Što SADA imam?“. Sada imam trogodišnju curicu. Za godinu dana više neću imati trogodišnju curicu, više nikad neću imati trogodišnju curicu. Jesam li mogla neke stvari bolje napraviti s dvogodišnjom curicom? Možda, Da li imam planove za svoju četverogodišnju curicu? Možda, no sad imam trogodišnju curicu. I moja trogodišnja curica voli skakati na trampolinu i jagode. Jedna od novosti u 2015. je da se selim na Vrhovec, u stan koji ima svoj prekrasan vrt, s kupinama i trešnjama. I jagodama, a trampolin je naručen. Da selidba je zahtjevna, stresna i komplicirana stvar, no što se više trudimo za neku stvar, slađi nam je rezultat. Da, trampolin nije najjeftinija stvar na svijetu, ali nije ni moj bicikl. Meni treba bicikl za sport, koji mi je trenutno i posao na neki način, a njoj treba trampolin za pregršt smijeha i bolji motorički razvoj. Da, Vrhovec nije u centru grada i da, morati ću gubiti više vremena na putovanje, ali je li to zaista gubljenje vremena? Svaki dan pedaliranje/šetanje kroz prekrasnu šumu na Jelenovcu, u društvu jedne predivne trogodišnjakinje i ptičica na granama? Meni to bolje zvuči od gledanja televizije ili sjedenja za kompjuterom, ne znam za vas. ;-). No na kraju dana, moja trogodišnjakinja voli skakati na trampolinu i jagode, ne novac, ne zlato, ne igračke, nego igru i voćku.

Nova godina je u svakom smislu krenula najbolje moguće – otišla sam sama u Dubrovnik za Novu godinu, dočekala ju uz trash hitove 90-ih, kako bi sutradan trčala novogodišnju utrku. Tu utrku sam trčala nakon 3 tjedna laganog treniranja zbog ozljedice, bez sata, bez plana, bez ičega, samo Fred i ja (http://www.trcanje.hr/pricam-s-pametnim-covjekom/7374/). I trčala sam najbržih 10km ikad, na vrlo zahtjevnoj stazi. Osim toga, „Zaigrana pedala“ je dobila financijska sredstva dovoljna da se pokriju osnovni troškovi projekta i uspjela sam naći vozača/mehaničara, koji će me pratiti na putu, moj klupski kolega Matija Krivec. A da, na Vrhovec se ne selim sama ;-).

Ono što mi je najvažnije je da sam uspjela izletjeti iz čaše soka i to na način da sam prestala planirati i razrađivati taktike kako da to napravim, nego sam se samo opustila. Opet ću upasti, to je sigurno, sve pčele više puta upadaju u čaše soka, ali se ne zabrinjavam time, jer znam da sam naučila dvije stvari – kako izletjeti van i kako u međuvremenu uživati do besvijesti.

Bolje je upaliti svijeću, nego proklinjati tamu… ;-)

Vaša pčelica Maja