Tour de Croatia

Na zadnjoj godini fakulteta imali smo jedan odlični praktični kolegij – Identifikacija darovite djece. Stvarno, čovjek puno nauči, između ostaloga kako očajan škloski sustav imamo. No, to znamo i bez kolegija i to nije tema ovog bloga. Između ostalog, glavno obilježje darovitih i ono što ih čini drugačijim od „samo“ pametnih je kreativnost! Rečenica koja mi je nekako najviše ostala u pamćenju te koja se toliko puta potvrdila i u mom vlastitom životnom iskustvu je da smo najkreativniji kada to moramo biti. Čak i priroda tako funkcionira, kroz proces evolucije, jer ako nisi kreativan i ne evoluiraš, svakako ćeš izumrijeti. Ne pokušavam implicirati da sam darovita haha, nego da u nama svima čuči kreativnost, samo što neki put izađe tek kad mora.

Ovo ljeto, kao i prošlo, imam minimalan godišnji. Nije da ne bih mogla uzeti više u komadu, ali to znači značajno manje prihode pa sam se našla pred pitanjem kako da zadržim prihode, a da ipak Kala i ja odemo na more? Eh, pa bila sam kreativna :-). Dakle, službeni godišnji mi počinje  5. srpnja i traje do 20. kolovoza, za vrijeme kojeg perioda ću provesti 33 dana na moru i manje-više normalno raditi (Kala će cijelo vrijeme biti na moru, kod rapskog ogranka obitelji). Takav plan podrazumijeva svaki tjedan 1-2 puta putovanje Zg-Rab-Zg, što bi opet bio trošak i bila bih na nuli. Iiiiiii, pogađate – bicikl i nožni pogon ne koštaju ništa ;-)!

Jesam li ja normalna?

Pa mislim da jesam, što ima lošeg u tome da jedna mama pokušava ljetovati sa svojim djetetom? :-) Naime, primjetila sam da mi onaj Tour de Velebit nije ostavio nikakve vidljive fizičke posljedice, a iako je bilo samo 130km u điru, uključivalo je 2800m n/v i preko 30km makadama uzbrdo, što je poprilično iscrpljujuće. No imala sam osjećaj da bih mogla nastaviti dalje prema Zavižanu, nije bilo nikakve premorenosti, a dok je moje društvo sutradan provelo ležeći u krevetu, ja sam odradila dva zahtjevnija treninga. Dakle, fizički definitinvo mogu to otpeljati u komadu, pogotovo na cestovnom biciklu (pričamo o oko 210km, to dio mojih fejs frendova pelje za normalan trening). Osim toga, glavni problem mi je u zadnje vrijeme što ne stignem baš trenirati zbog puno obaveza – gdje ćeš bolji trening za dugi triatlon? Jedino me malo brinu turisti na cestama, da ne bih postala dio ljetne češke statistike, ali to je rizik koji preuzimam kada odem na svaki biciklistički trening.

Dakle, plan je u srpnju 2x Rab-Rijeka i 3 puta Rab-Zagreb. Slične bilance su u planu i za kolovoz, možda koji put više Rab-Zagreb pa ćemo vidjeti, tko živ, tko mrtav, a tko 33 dana na moru, s punim džepovima love (figure of speech, naravno). :)

“I never made one of my discoveries through the process of rational thinking” A. Einstein

Vratimo se mi na kreativnost – ne znam je li to do nekakve kulturološke stvari, postkomunističkog društva ili čega, no mi često nemamo puno ideja o tome kako živjeti život na bilo koji drugi način od onoga što nam je netko rekao, nekakvoj imaginarnoj špranci. I zato su danas mladi često u banani, jer više nema tog magičnog posla koji te čeka poslije faksa, auta kad napuniš 18 ili stana kad se odlučiš umrežit u zajednicu zvanu brak. Tu i tamo se nekome zalomi, ali to više nije pravilo, niti bi trebalo biti pravilo. I onda depra – moj život nema smisla, moja mama/tata nisu tako živjeli itd. Naravno, puno stvari bi trebalo biti bolje. Ali nije. I to je to. I što ćeš sada napraviti? Što ćeš TI napraviti?

Uvijek postoji način da postignemo ono što želimo, da budemo ona osoba koja želimo biti, neki put je teže, neki put se treba više pomučiti, neki put je taj prijevoj na planini tako daleko da misliš da i ne postoji, da je netko lagao, neizdrživo je. Ali tu je, uvijek. Priroda nam je dala sve resurse unutar nas samih, priroda uvijek da svakome priliku da evoluira, ostalo je na nama ;-).

Lipanjski dekatlon

Ne, to nije riječ o mom novom hobiju ili sportu u koji sam se bacila, nego mi se ipak činio bolji naslov od „Pakleni lipanj“ ili neke slične izvedenice. I tako, pisanje bloga u petak poslije druge održane edukacije u 2 tjedna, stručnog ispita i jednog državnog prvenstva, tko zna na što će ovo ispasti... :) 
U nedjelju je održano PH u klasičnom duatlonu (10-40-5), gdje sam osvojila treće mjesto i svoje 10. državno postolje. Sad, nije to nikakav spektakl, iako bih prošle godine moje vrijeme bilo dovoljno za pobjedu. Međutim, pobjednica od prošle godine (a i ove, fenomenalna Zorana i dvostruka prvakinja) je više trenirala, jer je bila na svjetskom prvenstvu prije 2 tjedna u istoj disciplini, skupa s drugoplasiranom, tako da sam ja tu samo slučajni prolaznik. No ja sam tako sretna s tom utrkom iz više razloga (i tu dolazimo do spomenutog dekatlona).

Proglašenje

Naime, ove godine sam nastupila na četiri utrke, ako izuzmemo trčkaranje za Novu godinu i sve su bile loše iz ovog ili onog razloga, pri čemu dvije nisam ni završila, a dvije na jedvite jade. I onda izaberem utrku koja mi je između dvije edukacije, dva dana poslije stručnog, datumski usred vrućina (koje su srećom izostale). Kao što sam već pisala, poslije niza loših utrka, nadolazećih edukacija i općeg umora, malo sam si posložila prioritete i stavila triatlon na zadnje mjesto. Što to znači? Pa jednostavno, od Korčule sam odradila 2 treninga na cestovnom biciklu, uključujući podražaj pred duatlon (ostalo trenažer u 22h ili mtb po Rabu), plivala 2-3 puta tjedno te odrađivala treninge trčanja koji bi se svodili na trčanje s posla/na posao i na stazi (čitaj: polu-uništeno srednjoškolsko igralište) ispred staračkog doma, u kojem mi baka čuva dijete. Nastup na ovoj utrci je bio veliki rizik, jer je mogao biti potpuni fijasko i peta loša utrka u nizu. Vjerojatno sam zato i malo rezerviranije odradila utrku, u smislu da nisam išla 'do kraja' od straha da ne puknem ili da se nešto neplanirano ne dogodi (a ne bi nikako utjecalo na ukupan poredak). To me koštalo zajedničke vožnje na biciklu, ali nema veze, svejedno sam jako zadovoljna, jer se sektori ne razlikuju puno od prošlogodišnjih vremena, kada sam uvijek išla do daske.

Dva dana prije utrke sam imala stručni ispit pri psihološkoj komori, koji je isto protekao u humorističnom tonu. Dobila sam pitanje o shizofrenoj djevojci od 18 godina koja puši marihuanu, kao kruna mog pripravničkog staža (mislim da je i laiku jasno koliko to pitanje ima veze s mojim radom u Oblačiću). Ok, to sam uspješno položila, a pri povratku iz Vrapča, gdje je bio ispit, ulovila me takva oluja na biciklu, da me bujica po cesti skoro odnijela, a desno uho mi se napunilo vodom od zapljuskivanja autiju s ceste. To je bilo nekako zabavno iskustvo, tim više jer je voda s ceste bila poprilično topla, a na pločnicima nije bilo nikoga, svi su bili zbuksani po haustorima (naravno). Uvjerenje o položenom ispitu je bilo natopljeno vodom, kao i svaki komadić bilo čega koji je bio na meni ili samnom. Jesam spomenula da je bio petak 13.? :) Uz takav početak, mora da me čeka briljantna karijera hehe.

Ja psiholog

Osim sporta i stručnog ispita, u ovom paklenom (iako bolje rečenom kišnom) lipnju sam bila na dvije edukacije – jedna iz terapije igrom, a jedna iz psihodijagnostike, točnije razvojne procjene djece 0-6 godina. U ovoj pitoresknoj državi, te sve edukacije si plaćam sama iz svog džepa, a sve dodatne edukacije koje bi trebao završiti prosječan psiholog poslije faksa iznose nekoliko desetaka tisuća kuna, psihoterapija i preko 100 000kn. Da li mislim da je samo fakultet dovoljno? Ni približno, tek sada shvaćam koliko ti fakultet ne znači puno za posao koji ćeš raditi, to je samo baza, temelj za nadogradnju, barem u mojoj struci, ali mislim i u drugim strukama. Naravno, ako želiš stvarno kompetentno raditi i stajati iza svog rada, iako smo nažalost često okruženi ljudima kojima to nije stalo. Problem je što kada si moje ili slične struke, takav pristup može uništiti ili odrediti nečiji život, bez povratka. I to je upravo jedan od razloga zašto sav taj novac, koji bih rado uložila u TT bicikl ili put u Irsku, ulažem u edukaciju i Oblačić – zbog privilegije da imam priliku napraviti razliku! S nekom, možda sitnicom, samo malo skrenuti rijeku životnog puta nekog djeteta i vratiti je u njezino korito. 

Green stream I. dio

I to je razlog zašto sam tako sretna s nedjeljnom utrkom – rezultat je nije nešto u okvirima profesionalnog triatlona, ali u okvirima samohranog roditelja, koji radi 2 posla i pokušava promijeniti dva svijeta (jedan oko mene i jedan koji ovisi o meni, moja mala Kala), to je trešnja na vrhu torte, to je onaj „vidiš da je moguće i da se sve može“, nagrada za svu muku i svakodnevnih 6 sati sna. To je ona poruka, koja nerijetko na ovom našem, ponekad sumornom, Balkanu ostaje sakrivena – trud se ipak isplati! ;-)

Moj svijet :)