Zašto?

Ovo je zapravo trebao biti jako depresivan post, no ovo je post o tome kako nikad ne treba uzimati stvari zdravo za gotovo, kako uvijek treba sve propitkivati i kako treba uvijek imati odgovor na pitanje "Zašto?". To vrlo dobro zna svatko tko je ikad bio na nekom od mojih predavanja ili na edukaciji. Uvijek kažem - nikad nemojte otići odavde i reći "To je tako jer mi je Maja rekla". Morate znati ZAŠTO je nešto tako kako je - zašto ne treba djecu izlagati ekranima, zašto nije dobro udarati djecu po guzi, zašto nije dobro dojiti djecu do 4. godine itd. Sanja i ja ne zauzimamo neki od stavova, idemo puno dublje od toga - propitkujemo sve stavove, a imamo znanost i praksu iza sebe. I naravno, ne znamo sve o svemu, što nas tjera da i dalje svakim danom učimo. Jer to želimo, jer to volimo.

Ono što je divno kod toga je što onda to "Zašto?" počnete postavljati u svim sferama svog života. Iz mog osobnog iskustva, kao osoba s nizom zdravstvenih problema cijeli život (počevši od teške bronhijalne astme kao dijete i nizom alergija), pogotovo kada je zdravlje u pitanju, posebno je važno postavljati pitanje "Zašto?". Trenutno pristup medicini (ili barem moje iskustvo u Hrvatskoj) je uglavnom bavljenje simptomima i posljedicama, ne uzrocima. Imaš usporenu štitnjaču, eto ti hormoni. Imaš alergije, eto ti kortikosteroidi. Dijete ima opstipaciju, eto mu laksativ. Naravno, treba se baviti i posljedicama, pogotovo ako značajno ometaju svakodnevno funkcioniranje, no svakako paralelno tretirati i uzrok, inače ćemo zauvijek ostati u posljedici. Mi smo inače kao cijelo društvo uglavnom u posljedici, ne uzroku, žrtve cijelog svemira. To je tako. I ne može se ništa promijeniti. Netko drugi o tome odlučuje, netko drugi vlada, netko drugi bolje zna. Nikad ta premisa nije bila gluplja, nego u 21. stoljeću, kada je cijelo znanje svijeta 3 klika mišem udaljena. Naravno, ako znaš ŠTO, KAKO i ZAŠTO tražiš. 

I tako, početkom tjedna sam dobila dijagnozu infektivne mononukleoze, bolovanje mjesec dana (prvenstveno jer sam zarazna, a radim s djecom - to mi je ok i jako važno), ali i pauza od sporta 6 mjeseci. Bez da mi je itko pogledao nalaze krvi, pitao me kako se osjećam, pregledao slezenu ili jetru. Jer negdje u nekom udžbeniku iz '71. piše da pozitivan IgM na EBV znači da je infekcija akutna i da je potrebno strogo mirovanje. I sve ovo navedeno. I to je to, nitko te ne pita kako to ima posljedicu na tvoj život niti ti daje odgovor na pitanje ZAŠTO - zašto moram mirovati, zašto nemam nikakve simptome, kako je moguće da odrađujem jaki trening iz pune snage, da nemam kronični umor, da nemam temperaturu, povećane limfe itd itd. Kako sam se samo isplakala u ponedjeljak popodne - nema Ironmana, nema stipendije, nema mog glavnog motivatora prema naprijed i moje vrijeme samo za mene - moj sport. Tek tako. Kako je moguće imati mononukleozu i savršeno funkcionirati pod opterećenjem? Nije li to ona opaka bolest zbog koje Mario Ančić je morao odustati od karijere? Je. Ponekad. Kod nekih ljudi. U manjini i u dobi do 25 godina (google br.1). U dobi do 35 godina, 90% ljudi je razvilo antitijela na EBV, jer je bilo u nekom trenu u životu u kontaktu s njime. Oooo pa imam i antitijela pozitivna (google br.2 - znanstveni rad na temu iščitavanja nalaza EBV-a, ponašanje organizma u različitim fazama bolesti), dakle infekcija nije akutna (bilo da sam ju imala već prije ili da traje već duže vremena). Stiže nalaz krvi - savršene jetrene probe, savršen hemoglobin, savršeni leukociti, CRP u granicama - nema upale, jetra je u potpunosti zdrava, krvni nalaz vrišti od zdravlja. Dakle, nisam bolesna. Imam virus, ali nisam bolesna, moje tijelo je zdravo. Hipoteza - imam virus, zarazna sam, ali nisam bolesna. Korak broj 2 - naći nekog iskusnog infektologa/imunologa, da potvrdi moju hipotezu ili opovrgne ako sam u krivu. Google br.3 - privatna poliklinika, mr.sc.dr. Ivan Ribičić, dr.med internist-hematolog, reumatolog i klinički imunolog. A valjda čovjek zna kad mu se titula piše u dva reda. Postavlja pitanja: jesu li mi radili UZV jetre i slezene (nisu). Pipa, sve u redu, ništa nije povećano. Zaključuje da nemam kliničkih simptoma. Mogu se baviti laganim sportom iduća 2-3 tjedna, a onda nastaviti normalno. Za rad s djecom pričekati IgM negativan (da nisam kliconoša), ponoviti testiranje za 2 tjedna. Naime, ZAŠTO je kod težeg oblika mononukleoze važno mirovati - jer oštećenoj jetri treba dugo da se oporavi. Jer otečena slezena može puknuti. Jer kod kliničkih manifestacija mononukleoze (umor, glavobolje, limfe, temperature), može doći do komplikacija za vrijeme trajanja simptoma. I ZATO se te smjernice ne odnose na mene. I onda saznaš da generalno ljudi u odrasloj dobi uglavnom prođu mononukleozu bez da uopće znaju da su ju imali, kao i djeca predškolske dobi. Problemi se razvijaju kod djece školske dobi te mladih ljudi do 25. godine života. Noup, ne spadam više u tu skupinu :)

I tako, sad sam na prisilnom godišnjem odmoru, zdrava. I bolje da je tako, radim i sa školskom djecom i adolescentima. Rizik zaraze je mali u takvom kontaktu, ali postoji, a posljedice mogu biti značajne za njih. Koliko god da mi je žao što propuštam PH u Petrčanima, koje je prekosutra, jako sam sretna jer je ovo trebao biti jedan jako depresivan post. O srušenim snovima, o propuštenom prvom Ironmanu, o tome kako je ovo godina iz pakla, s obzirom na već proživljeni stres. Ali nije. Ovo je post o tome da nikad ne slušate što vam kažu, ako ne znate odgovor na pitanje "Zašto?" ili vam ga oni ne mogu dati. Prije 7 godina su mi rekli da moram obavezno prestati trčati zbog lažnog zgloba u zdjelici - osvojila sam 4 puta PH nakon toga, preko 30 državnih postolja i radila 3 godine u školi trčanja. Rekli su mi da se nikako ne smije trčati u trudnoći, jer se u trudnoći ne trči - osvojila sam 2.mjesto na trekingu i 2. mjesto u štafeti na triatlonu na ulasku u 7. mjesec trudnoće. Svašta oni kažu, ali ja im ne vjerujem ako oni ne znaju ZAŠTO nego - tako kaže knjiga, tako je rekao Pero Perić. Nikad ne vjerujte osobi koja vas uvjerava citirajući druge ljude. I zato nikad nemojte otići s nekog mog predavanja i reći "Jer je Maja tako rekla", jer to znači da niste dobili od predavanja to što ste trebali dobiti - odgovor na pitanje "Zašto?".

I tako, iako će lipanj proći u pauzi od natjecanja, plan za Ironman ide dalje, s malom pauzom. Ciljna linija me čeka 23.9. predvečer :).