utorak, 6. listopada 2015.

Život kao igra


Iako je prošlo dosta vremena od zadnjeg bloga, ne volim pisati reda radi tekstove, dok ne osjetim onu unutarnju iskru. Večeras poslije prve prave Oblačićeve radionice za stručnjake (koju sam vodila sa svojom dragom kolegicom Sanjom, za edukaciju „Čarobna svjetiljka“), u ovaj kišni jesenji utorak, osjetila sam tu iskru.
Život na moru
I dalje se selim na Korčulu, samo je taj san postao itekako realan u međuvremenu. Upisala sam Kalu već u vrtić tamo, a našla sam i stan koji ću kupiti (u nadi da će karma biti toliko draga da se neće prodati baš u ovih tjedan dana), budući da finaliziram prodaju svog stana. Dakle, samo je pitanje dana. Javilo mi se već i nekoliko roditelja koji me željno iščekuju, skupilo se dovoljno novaca za kupnju prvog instrumenta, tako da mogu krenuti i raditi kada dođem. Postala sam pravi edukator u međuvremenu, moj mentor i supervizor je postao moj suradnik, tako da se već moje ime i moj životopis može naći na stranicama izvan Lijepe naše. Ono, vau, a imam tek 30.

E da, to je isto jedna novost – navršila sam 30 J Kad sam imala 20 godina, skroz drugačije sam zamišljala svoj trideseti rođendan. Trebala sam biti udana za jednog mladića po imenu Z, imati barem dvoje djece i raditi u nekom HR-u. Tada sam još pušila, nisam imala nikakvu namjeru ikad prestati pušiti, obožavala sam po cijele dane igrati Heroes-e ili Magic the Gathering te gledati filmove. Živjeti naravno u Zagrebu, kakav mrtvi život na otoku. Od tog sna je ostala samo zajednička tetovaža i puno prelijepih prijateljstava. Imam prekrasnu kćer, radim s djecom, u međuvremenu sam stekla status vrhunskog sportaša, gledam filmove samo dok sam po zimi na trenažeru, a bilo koju igricu nisam upalila već 7 godina. Samohrano roditeljstvo možda nije nešto što bih si na prvu izabrala, ali ljudi moji, Kala je zakon. Ali ono, to dijete je hodajuća legenda, moj mali „sidekick“ s kojim gazim kroz život. Totalna kompenzacija nekih drugih stvari. Done, prodano! J


Osim toga, poslovno sam dosegnula već sada stvari koje nisam mislila da ću ikad dosegnuti, a tu prvenstveno mislim na to da imam priliku dodirnuti nečiji život, ubaciti mali dašak igre, koji će razvući nečije lice u osmijeh. Jer život je igra, a igra je život. Nekada su to bili Heroes-i i koncerti, danas je to triatlon i pravljenje papirnatih aviončića s Kalom. I da, moj posao je igranje s djecom, najbolji posao na svijetu! Nije da i danas ne volim otići na neki koncert i zadobiti trzajnu ozljedu vrata od razbacivanja. J Ono što je važno je uživati, naći svaki trenutak i onaj dječji, zaigrani moment u njemu, koji će nas nasmiješiti.

Ljudi me često pitaju odakle mi hrabrosti za otići na otok, koga tamo imam pa zaboga sigurno sam tamo odrasla pa kad dođe ta zima na otoku.... Sve stvari koje me vesele i čine sretnom, nosim sa sobom, a tko zna što ću još pronaći u novom domu. Nemam ideju kako će izgledati moj 40. rođendan niti me zanima. Znam da ću biti sretna, jer sreća je svuda oko nas. U dječjem smiješku, u maslačku pored puta, u valu koji nas zapljuskuje. Kada ste zadnji put puhali maslačak ili ostali na rivi da vas val zapljusne? Kada ste zadnji put obukli gumene čizme i skakali po lokvama? Kada ste zadnji put napravili anđela u snijegu? Igra je svuda oko nas, a kad se igramo smo sretni. Zašto? Zato što njegujemo svoje dijete u sebi i dajemo mu slobodu. Da, većinu vremena moram biti odrasle osobe, sa svojim obavezama i dužnostima, no nikad ne zaboravimo biti dijete i uvijek ćemo biti sretni.