Iako
je prošlo dosta vremena od zadnjeg bloga, ne volim pisati reda radi tekstove,
dok ne osjetim onu unutarnju iskru. Večeras poslije prve prave Oblačićeve
radionice za stručnjake (koju sam vodila sa svojom dragom kolegicom Sanjom, za
edukaciju „Čarobna svjetiljka“), u ovaj kišni jesenji utorak, osjetila sam tu
iskru.
Život na moru |
I
dalje se selim na Korčulu, samo je taj san postao itekako realan u međuvremenu.
Upisala sam Kalu već u vrtić tamo, a našla sam i stan koji ću kupiti (u nadi da
će karma biti toliko draga da se neće prodati baš u ovih tjedan dana), budući
da finaliziram prodaju svog stana. Dakle, samo je pitanje dana. Javilo mi se
već i nekoliko roditelja koji me željno iščekuju, skupilo se dovoljno novaca za
kupnju prvog instrumenta, tako da mogu krenuti i raditi kada dođem. Postala sam
pravi edukator u međuvremenu, moj mentor i supervizor je postao moj suradnik,
tako da se već moje ime i moj životopis može naći na stranicama izvan Lijepe
naše. Ono, vau, a imam tek 30.
E
da, to je isto jedna novost – navršila sam 30 J Kad sam imala 20
godina, skroz drugačije sam zamišljala svoj trideseti rođendan. Trebala sam
biti udana za jednog mladića po imenu Z, imati barem dvoje djece i raditi u
nekom HR-u. Tada sam još pušila, nisam imala nikakvu namjeru ikad prestati
pušiti, obožavala sam po cijele dane igrati Heroes-e ili Magic the Gathering te
gledati filmove. Živjeti naravno u Zagrebu, kakav mrtvi život na otoku. Od tog
sna je ostala samo zajednička tetovaža i puno prelijepih prijateljstava. Imam
prekrasnu kćer, radim s djecom, u međuvremenu sam stekla status vrhunskog
sportaša, gledam filmove samo dok sam po zimi na trenažeru, a bilo koju igricu
nisam upalila već 7 godina. Samohrano roditeljstvo možda nije nešto što bih si
na prvu izabrala, ali ljudi moji, Kala je zakon. Ali ono, to dijete je hodajuća
legenda, moj mali „sidekick“ s kojim gazim kroz život. Totalna kompenzacija
nekih drugih stvari. Done, prodano! J
Osim
toga, poslovno sam dosegnula već sada stvari koje nisam mislila da ću ikad
dosegnuti, a tu prvenstveno mislim na to da imam priliku dodirnuti nečiji
život, ubaciti mali dašak igre, koji će razvući nečije lice u osmijeh. Jer
život je igra, a igra je život. Nekada su to bili Heroes-i i koncerti, danas je
to triatlon i pravljenje papirnatih aviončića s Kalom. I da, moj posao je igranje s djecom, najbolji posao na svijetu! Nije da i danas ne volim
otići na neki koncert i zadobiti trzajnu ozljedu vrata od razbacivanja. J
Ono što je važno je uživati, naći svaki trenutak i onaj dječji, zaigrani moment
u njemu, koji će nas nasmiješiti.
Ljudi
me često pitaju odakle mi hrabrosti za otići na otok, koga tamo imam pa zaboga
sigurno sam tamo odrasla pa kad dođe ta zima na otoku.... Sve stvari koje me
vesele i čine sretnom, nosim sa sobom, a tko zna što ću još pronaći u novom domu.
Nemam ideju kako će izgledati moj 40. rođendan niti me zanima. Znam da ću biti
sretna, jer sreća je svuda oko nas. U dječjem smiješku, u maslačku pored puta,
u valu koji nas zapljuskuje. Kada ste zadnji put puhali maslačak ili ostali na
rivi da vas val zapljusne? Kada ste zadnji put obukli gumene čizme i skakali po
lokvama? Kada ste zadnji put napravili anđela u snijegu? Igra je svuda oko nas,
a kad se igramo smo sretni. Zašto? Zato što njegujemo svoje dijete u sebi i
dajemo mu slobodu. Da, većinu vremena moram biti odrasle osobe, sa svojim
obavezama i dužnostima, no nikad ne zaboravimo biti dijete i uvijek ćemo biti
sretni.