Zaigrana pedala

Ovo je bila uspješna godina, u svakom smislu. Od zadnjeg posta, postala sam državna prvakinja u dugom triatlonu te na svjetskoj ljestvici dugog triatlona sam trenutno na 8. mjestu i to je stvarno ostvarenje svih ciljeva, želja i snova za ovu godinu. S tim ću, kako sada stoje stvari, uspjeti ostvariti kategorizaciju vrhunskog sportaša I. kategorije, a to je svakako i bio prvenstveni cilj za 2014. godinu. Ono što je možda još ključnije u mom životu, razvio se i moj put dječjeg psihologa, s fokusom na djecu iz autističnog spektra – rana dijagnostika, intervencija i terapija. Zanimljivo, kad me netko za vrijeme fakulteta pitao što ne bih htjela raditi kao psiholog, prvo što bih rekla je s djecom s poteškoćama u razvoju, jer da ne bih mogla odvojiti posao od privatnog života i da bi me to sve previše pogađalo emocionalno. I djelomično je tako, ja zaista ne mogu odvojiti privatni od svog poslovnog života, ali iz potpuno drugih razloga. Toliko uživam raditi s tom djecom, kao da istražujem špilje sa skrivenim blagom. Djeca s razvojnim poteškoćama imaju toliko ljubavi i dobrote skriveno u sebi, a toliko su uplašena i ranjiva, dok ih svijet uglavnom tretira kao manje vrijedne. Ja sam u konstantnom flow-u dok radim, mah, u biti i ne radim, uživam! Svako dijete sa spektra s kojim radim je u potpunosti drugačije i toliko učim o svakome od njih i o ljudskoj prirodi, tokom svakog našeg susreta. Hej, koji super posao, besplatna edukacija o tajnama života i smislu postojanja!

 

Zato sam im odlučila vratiti, koliko mogu (a svatko može nešto nekako napraviti za nekoga :)).

Meni je vrijeme treninga, pogotovo višesatna vožnja bicikla, vrijeme meditacije i kontempliranja. Zato volim sama putovati okolo s biciklom i ići sama na duge vožnje, jer toliko se lijepo družim sama sa sobom i uživam u sada i ovdje, u svakom trenutku, u životu. Nakon ovog ljeta, odlučila sam da ću prvom prilikom otputovati Zagreb – Dubrovnik biciklom, sama naravno. Onda sam počela razmišljati kako to spojiti s nečim što radim i da sve te kilometre pretvorim u nešto korisno. Mic po mic, kilometar po kilometar i rodila se ideja -  zašto ne putovati po Hrvatskoj i držati volonterski edukativna predavanja o ljepoti i važnosti igre u radu s djecom s poteškoćama u razvoju, s naglaskom na djecu iz autističnog spektra. Kao, vidi što ja radim, to stvarno pali, komuniciram s djecom koja imaju poremećaj socijalne komunikacije kroz medij koji svako, ali svako dijete ima – igru. Kod djece iz autističnog spektra razvoj igre je uvijek disharmoničan te je ona zbog toga često siromašna i fragmentirana. No to je tek početak priče, gdje često priča staje – zašto ne razvijati tu igru? Zašto ne povezati sve te djeliće, pružajući djetetu sigurnost kroz igru, s obzirom da je upravo osjećaj sigurnosti koji djeci iz spektra često nedostaje, uglavnom zbog problema sa senzornom integracijom. Razvijajući igru, razvijamo i odnos s tim djetetom, kroz igru mu dajemo poruku da ga prihvaćamo upravo takvim kakvo je, da ga razumijemo i da smo tu za njega. Svako dijete, imalo ono problema ili ne, ima toliko kapaciteta, koji se neće razviti ako nema poticaja. Ako dijete ima poteškoća, to znači samo da mu treba malo više ili drugačijeg poticaja, a ne da nema nikakvih kapaciteta.

Mogla bih satima o ovome, dobila sam više ljubavi i nježnosti od malenih ljudskih bića za koje se misli da ne poznaju ljubav, nego od ljudskih bića za koje se podrazumijeva da znaju voljeti. :)

Idem pedalirati za sve njih, da se čuje njihova poruka, koja čuči iza malog konjanika ili u plastičnoj šalici za kavu. Plan je u nedjelju 28. ožujka održati „nulto“ predavanje u Zagrebu te u ponedjeljak u 7 ujutro krenuti na 175km dug put prema Rijeci, gdje bih u 18.30 trebala održati drugo predavanje. Zatim slijedi Rab i Zadar te je plan doputovati u četvrtak 2. travnja u Split, kada se obilježava Svjetski dan autizma. Dalje nastavljam put prema jugu u petak prema Pločama te na kraju završavam put u Dubrovniku. Predavanje je zamišljeno da se u prvom dijelu općenito priča o važnosti terapije igrom u radu s djecom s poteškoćama u razvoju, a drugi dio fokus na djecu s poremećajem iz autističnog spektra te na kraju, naravno, pitanja i diskusija.

S moje strane je sve volonterski, imam svoja 2 bicikla, smještaj u svakom od gradova i vjerujem da mogu posuditi auto :). Imam 4 mjeseca da nađem vozača/icu sa znanjima popravljanja bicikla i eto, slobodnih tjedan dana u životu da se malo provoza po Hrvatskoj (ovo je u biti oglas za volontiranje haha) te financije za pokrivanje troškova puta. Vjerujem da ću uspjeti, jer najvažnija je volja, ostalo će doći samo (ili ću ja pronaći ;-)).

U planu je biciklirati bez obzira na vremenske (ne)prilike, u auto ulazim jedino ako završim u jarku pored ceste, bilo zbog snijega ili olujne bure. Budući da su primarna predavanja, tolerirati ću samo jedno izletavanje. :)

I na kraju, ako ste došli do ovog dijela, podržite ovaj projekt dijeljenjem informacije dalje virtualnim putem i jednim virtualnim lajkom ;-)

https://www.facebook.com/zaigranapedala/info?tab=page_info

Možda se čini da ima puno vremena, ali 4 mjeseca će za čas proći, mora se krenuti već pomalo u organizaciju (a i treniranje hihihi), tako da bilo kakva javna podrška povećava vjerojatnost konkretne podrške projektu pa tako i samu provedbu te ono najvažnije, skreće pozornost na ono što je zaista važno u ovom društvu – malo drugačije mališane.

Konačno prilika da povežem sve svoje uloge u jednu... :)