Prvi put sam na Korčuli
bila u ljeto 2005. godine, s nonom i rodicom kod nekih rođaka. Njihova kuća je
u Solinama i činilo mi se beskrajno daleko pješačiti 4km do grada. Od 3 dana,
koliko smo bile tamo, 2 je padala kiša i cjelokupan dojam je bio „njaaah“. Tada
sam još bila lijena besposlena guzica, koja je pušila kutiju i pol cigareta
dnevno.
Drugi put sam na Korčuli
bila 2013. godine na olimpijskom triatlonu, na kojem sam završila druga. Tada
sam prvi put pogledala Morešku, a tu večer smo imali jedan od legendarnijih
izlazaka u sklopu klupskih izlazaka. Mislim da je dovoljno reći – štanga za
plesanje u lokalnoj birtiji. Treći posjet je bio 2014. također u sklopu
triatlona, koji je isto bio 'srednja žalost', što zbog loše utrke, lošeg
vremena i neke generalne situacije.
Četvrti put kada sam
došla je bilo u ožujku 2015. godine u sklopu edukacije koju sam držala preko
Centra Proventus. Tada sam prvi put upoznala Korčulane, točnije Korčulanke i
osjetila pravi duh otoka. Edukacija se održavala u vrtiću „Anđeli Čuvari“ u
sklopu samostana.
 |
| Na kraju edukacije |
Moram priznati da nisam bila sigurna što očekivati, uvijek
sam mislila da su časne sestre unutar samostana starije, ozbiljne, formalne i
nisam znala što očekivati kada dođemo s edukacijom iz terapeutske igre.
Dočekale su nas vesele mlade žene, toliko tople, pune ljubavi, nasmijane,
vesele s jednom predivnom aurom, energijom i pozitivom, srce mi je ispunjavalo
uopće boraviti u istoj prostoriji sa svima njima. I ostale sudionice s otoka i
Pelješca su bile toliko vesele i pozitivne, da je tempo edukacije od, koji je
bio zaista zahtjevan, prolazio s lakoćom. Četvrti posjet je prošao u znaku
orkanske bure, koja mi se nekako po prvi put činila toplom i simpatičnom, iako
su svi rekli da ne pamte takvu buru. Izgleda da je sve simpatično kad si na
Korčuli. Nakon prve evaluacije, bilo je dosta suza i prvi put sam vidjela
koliko je jednostavno 'dotaknuti' tople, spontane i prirodne ljude te koliko su
svi bili željni znanja. Stvarno sam osjetila da ispunjavam svoj poziv, a ne
radim neki službeni posao. Kolegica Tea je tijekom šetnje vrtom komentirala na
glas u šali „Da, ovdje bi se zaista dalo preseliti i živjeti“. Točno znam gdje
sam stajala u tom trenutku kada je to rekla, kako je vrt izgledao, tko je bio s
nama u društvu –sve!
Tada sam otkrila da
Korčula ima i bazen! I to KAKAV bazen! Kako sam taman razmišljala o preseljenju
na Rab, jer sam definitivno bila odlučila otići iz Zagreba (taman sam se tu
negdje bila i razboljela), prvo sam pomislila „Wow pa Korčula ima i bazen, a
Rab nema, bilo bi fora biti na otoku zimi i trenirati u bazenu, umjesto na
otvorenom moru.“
No nekako najvažnije u
cijeloj priči, stekla sam jednu veliku prijateljicu, to je bila obostrana
ljubav na prvi pogled između dvoje ljudi, dva čovjeka, dvije osobe, dva
postojanja. Sestra Kristijana i ja smo nekako kliknule na prvu, ne mogu to
opisati. Od ožujka do sada, sestra Kristijana je napravila facebook i
instalirala viber, tako da se sad redovito čujemo (i ovim putem ti hvala na
svoj podršci u ovom kratkom vremenu, znam da ćeš čitati ovo J)
i velika mi je životna podrška.
Kada sam ove godine opet bila na natjecanju na Korčuli, imala sam najbolju podršku ikad! Djeca iz DV Korčula su mi napravili transparent, a sestre su objesile na samostan i ispisale na cesti poruku za mene! I tada sam shvatila, da je to to – osjećaj kao kod kuće.
Dakle, za one koji ne znaju – selim se na Korčulu! Ja i moj mali Petko (a.k.a. Kala).
Selimo se na
drugi kraj Hrvatske, jedna mala ženica i jedna samo malo veća. Ako mi se uruši
krov na kući ili bilo što pokvari, ne znam što ću, ali znam da ćemo se nas
dvije snaći. Uvijek se snađemo, a imati ćemo podršku divne okoline. Selim
Oblačić također, dobila sam prostor od grada na korištenje, a za ostalo ću se
snaći. Plan je osnovati centar za ranu intervenciju i dijagnostiku te raditi terapeutski
s djecom s razvojnim poteškoćama. Imam u planu imati i superviziju preko ERF-a
te držati edukacije za stručnjake iz područja razvojnih poteškoća.
Ponekad zastanem i malo
se prestravim. Idem kao samohrana mama s djetetom, bez posla i bez definirane
nekretnine na drugi kraj države, u sredinu gdje realno ne poznajem puno ljudi.
No idem s dvije ruke, mozgom koji dobro radi, na otok gdje je sunčanije, nego u
Zagrebu, ima more, manje ljudi, prekrasnu prirodu i puno ljubavi za dati novim
žiteljima. Ponekad mi kažu da ne znam što je zima na otoku. Ali znam, jer sam
zimila na otoku i upravo to želim, jer orkanska bura na moru je vjetar NA MORU,
hladnoća NA MORU, a na Korčuli je ionako sve toplo i simpatično J
Gdje ima volje, ima i
načina, a gdje ima ljubavi i vjere, tu je (novi) dom!
 |
| Dom |
