Uopće nisam planirala pisati danas blog. Moram
raditi. Rad, rad, rad. Imam super šeficu, koja se ljuti ako radim u 22.30 ili
vikendima ili neradnim danima. Zato radim druge poslove u to vrijeme, a posao
vezan uz Proventus radim u dogovoreno radno vrijeme :). Uglavnom, planirala sam
pisati blog poslije Poreča, to mi je stvarno važna utrka. Ali si onda mislim,
ti sportski blogovi su ionako dosadni kad ih ne pišu sportaši, jer ako radim 2
posla i samohrani sam roditelj (ah da opet), onda i nisam neki sportaš. Utrka
će ispasti kako ispadne, svaka utrka koja završi prolaskom kroz cilj je super
utrka! Dakle, sportski blog otpada. :)
U biti nije ni čudo da mi je sad došla inspiracija,
dok se bavim znanstvenim radom i kodiranjem čestica u SPSS-u. Da, nije mi dosta
svih hobija i obaveza pa se bavim još i time, višegodišnje istraživanje iz
područja sportske psihologije. Ali je baš super i svi rezultati potvrđuju da je
sport genijalna stvar i da svi ljudi koji se bave sportom su generalno sretniji
i zadovoljniji ljudi, koji imaju osjećaj da kontroliraju svoju sudbinu. Juhu!
No nije me ni taj zamor natjerao da pišem blog. Natjerao me jedan generalni
osjećaj sreće koji me prati od jučer, jedan muški polu-zagrljaj i skrivena
isprika, koja vrijedi više od 1000 pravih zagrljaja i najkreativnih isprika.
I tako, od zadnjeg bloga se svašta izdogađalo, neki
ljudi su prošli kroz moj život, neki su došli i ostali, a neki su bili i srećom
još uvijek jesu. Kalinjos i ja soliramo u Zegeu i s dva posla, uz treninge, baš
me fino sve papa... Srećom pa će uskoro nadam se biti ipak samo jedan posao,
ali kako spada. Otpeljala sam 180km bicikla na Balatonmanu i generalno, s
obzirom na sve, sam baš zadovoljna. Onako heeeej, 2012. sam uopće prvi put
sjela na bajk, a sada mogu koliko treba sati sjediti na njemu i pedalirati.
Touche! Kada bi barem sve stvari bile takve u životu – koliko truda, toliko
nagrada. Zato je sport genijalan i zahvalan, što je i znanstveno dokazano hehe.
Posao ide super, radim ono što volim, educiram se i
dalje, učim jako puno novih stvari i imam priliku prenositi to znanje dalje.
Super! Selim Oblačić u novi prostor, nakon skoro već dvije godine postojanja,
radim na novim projektima, imam nove suradnike, zatvaram poglavlje škole
trčanja (barem na 'full time') i mogu reći da i na poslovnom planu funkcionira
kao i u sportu – ako se trudiš i naporno radiš, stignu i rezultati. Možda ne
uvijek onakvi kakve si zamislio i možda ne uvijek kada si zamislio, ali
stignu...
Proslavili smo i treću godišnjicu Kalinog obitavanja
na ovom svijetu, a ona i ja smo se planirale preseliti u Veliku Goricu, jer smo
našle stan iz snova, ali taj plan je propao. Zaključila sam da uvijek na kraju „the
big picture“ ima smisla, ali još uvijek nisam otkrila ovu. Ne volim baš više
život u Centru, iako se cijeli život nisam makla iz njega. Možda sam samo
ostarila, barem što se tiče tolerancije na ljudsku glupost i gužvu, a toga ima
jako puno u centru metropole. Vjerujem da ovog prvog ima jako puno svugdje, ali
ako nema ovog drugog, onda uspiješ izbjegavati i ovo prvo.
Dakle, ukratko, cijela ova godina je nekako bogata i
pretežno oblačna, kako meteorološki tako i privatno, ali tu i tamo izađe sunce
i nekako nadoknadi sve one sive dane. Pogotovo ako je bilo puno sivila i
hladnoće, onda to sunce se čini još svijetlije, još toplije i baš sjedne onako,
kao budali šamar. Aha da, sunce je u ovom kontekstu onaj muški zagrljaj. Ne,
nije riječ o novoj meksičkoj sapunici, toga mi je bilo dosta u životu, barem za
sada :). No što je onda polu-zagrljaj i skrivena isprika koja vrijedi više od 1000
pravih zagrljaja i najkreativnih isprika? I tko je taj tajanstveni muškarac? Pa
nije muškarac, samo je muški zagrljaj.
Od svih malih klijenata s kojima radim i s kojima
sam radila, najduže radim s (nazovimo ga) Ivanom. Ivan ima dijagnozu
pervazivnog poremećaja, iako ja to nisam znala od početka, no bilo je
evidentno, svi 'klasični' simptomi su bili tu. Ja na pripravničkom, nedugo
završila edukaciju terapije igrom i dođe mi jedan sedmogodišnji dječak s
dijagnozom poremećaja iz autističnog spektra, da radim s njim. Ok, knjige vamo,
supervizijia, internet, daj sve! Na kraju se, kao i obično u terapiji igrom,
ključnim ispostavio naš odnos i moja vjera u njega, njegove kapacitete. Jer to
je upravo ono što nedostaje ljudima kada rade s djecom koja imaju poteškoće u
razvoju – uvjerenje u njihov ogroman kapacitet i želja da budu najbolje što
mogu biti, puno više nego mi obični koji smo sve dobili na dar, a trošimo
izležavajući se pred televizorom, žderuči čips.
Jučer smo morali obaviti neko testiranje i teta Maja
je probala izvući najbolje što može iz njega. Ivan, kao i svako drugo dijete,
ne podnosi najbolje neuspjeh i imao je emocionalni slom u jednom trenutku. Nije
se htio igrati sa mnom, ništa, htio je sve razbiti (ali nije) i ja sam ga
pustila da se smiri. Nakon toga, došao mi je na svoj način objasniti da mu je
jako žao i da se sada želi igrati sa mnom. Dakle, dobila sam izljev nježnosti i
ljubavi (na njegov način) od dječaka za kojeg većina društva vjeruje da on ne može
pružiti. Ja sam ga dobila ne zato što sam ja nešto ekstra, nego zato što sam
znala da on to može i prihvatila sam njegov način izražavanja toga te ono
najvažnije – prepoznala sam to. Toliko često imamo zamisli i očekivanja kako
nešto treba izgledati, da često propustimo upravo to isto, samo zato što
izgleda malo drugačije. Nije li upravo zubato sunce usred zime, sakriveno iza
oblaka ljepše i željnije od one ljetne pržione? Tako je i meni jedan naizgled
polu-zagrljaj, koji je bio topliji i iskreniji od bilo kojeg zagrljaja već dugo
vremena, ugrijao i osunčao ovu sivu jesen... A gdje je vaše sunce? :)
