Ova
zima je po svemu bila jedna specifična i nadasve neobična zima. Primjećujete da
pišem u prošlom vremenu, to je zato jer mi je u nosu već miris Karipskog mora,
koje ću osjetiti za 13 dana. S ozbirom da idem na utrku, završava i jedan
trenažni ciklus pa onda moram to imenovati nekim imenom pa će tako poslije
utrke biti proljeće. :) No, vratimo se na zimu.
Kako
sam krajem listopada počela imati želučane probleme, koji su se kasnije
ispostavili gastritisom, odlučila sam ove zime više boraviti na Rabu. Naime,
Rab je meni apaurin broj jedan, raj svih mojih snova, zen, nirvana, nastavi
niz. Ono kad je mirno, kada se smješak ne skida s usana, kada sunce drugačije
sja, kada se miris šume pomiješa s mirisom mora na laganoj buri, kada ležiš na
stijenama na kraju šume, a nigdje nikog kilometrima, kada ti jelen pretrči put,
kada paralelno sva osjetila vrište, a svugdje tišina oko tebe, kada je sve na
svom mjestu, samo zato što jednostavno je, bez dodatnih objašnjenja. Osim toga,
moj cvjetni potomak dijeli istu strast prema tom otoku, samo su njoj zen
kupanje žireva u moru i hranjenje ribica, da bi ljepše pajkile.
Na
Rabu vrijede posebne zakonitosti treniranja – najbolji način za provesti
Badnjak je treningom u moru, a božićno jutro pentranjem s biciklom po kamenjaku
dok krši jugo, dok većina otoka i dalje spava. Tamo more od 12 stupnjeva nije
hladno, a jugo ne nosi glavobolju, Nije bed ni provesti 4h i 15 min trenirajući
po kiši i jakom jugu, jer kisnuti usred šume Dundo je poseban feeling. Dok
juriš šumskim putevima, nisi siguran hoće li ti na put iskočiti muflon,
Bezglavi jahač ili šumska vila.
Mogla
bih još satima opisivati svoje doživljaje, jer svaki trenutak u prirodi na Rabu
je događaj za sebe. Nekako mi se čini da je jako malo ljudi na tom otoku u tom
filmu, možda kada živiš u raju ni ne znaš da je to raj, jer kako bi znao ako
nisi živio u manje rajskim mjestima. A možda je jednostavno trava uvijek
zelenija kod susjeda. Ipak, početkom veljače sam pokrenula sportsko društvo DŠR
„Arba“, jer na Rabu nema nikakvog ili jako malo sportskog života koji uljučuje
outdoor sport. Okupila se mala skupina entuzijasta, a planovi su mali, no za
taj otok ipak značajni – druženja, zajednički treninzi, trkačke, plivačke i
biciklističke lige, utrke (uključujući MTB maraton 4. svibnja, koji je
potpredsjednik Luka već krenuo organizirati, svaka mu čast na inicijativi!),
ljetna škola trčanja za turiste, biciklističke ture itd. Naglasak je da je sve
volonterski od strane svih članova i mislim da bi ovaj svijet bio puno, puno
ljepše mjesto kada bi svatko 2 sata tjedno odvojio za nekog drugoga, kako bi mu
pomogao.
Usput
se ostvarila i jedna predivna suradnja Oblačića i Udruge za djecu i mlade „Kocka“
u vidu radionica terapije igrom za roditelje na Rabu, koje su također odrađene
volonterski, s plaćenim prijevozom. Gdje ćeš bolje – imam plaćeni put u raj,
gdje mogu raditi posao svojih snova! Naime, stvarno me inspirira terapija
igrom, kao da sam naučila jedan novi jezik s kojim se može komunicirati s
djecom, koji je njima tako prirodan, a sad imam priliku to dijeliti dalje!
Pogotovo na Rabu, gdje roditelji nemaju skoro pa nikakvih sadržaja za
predškolce ili edukacije takvog tipa.
Na kraju,
nije važno je li Rab zaista tako predivan, važno je da je meni takav. Isto tako
je važno da svatko od vas ima/nađe sebi jedno mjesto gdje će vladati zen,
mjesto koje će vama biti odmor samo po sebi, vaš maleni kutak raja. To može biti i
park ispred vaše kuće ili atletska staza u vašem gradu. Samo je važno da je to
TO, bez da puno razmišljate zašto je to tako. U međuvremenu dođite na Rab na
neko kolo trkačke lige ili turu biciklom po otoku, da vam pokažem kako izgleda
moj raj! :)
Nema komentara:
Objavi komentar