Ljubav je sloboda, sloboda je ljubav. Ostalo je triatlon :)

Znate ono kad imate neku pjesmu dominantnu u nekom trenutku života? Ne znam, možda sam to samo ja, jer je meni muzika jako važan dio života, pogotovo u ekspresivnom smislu. Prema mojoj playlisti svatko može točno znati što mi se događa u životu. No ponekad se dogodi da vam neka pjesma random zapne za uhu na radiju i dogodi se spontana zaljubljenost. U akorde, harmonije, glas, tekst, sve. E pa meni se to događa nekako paralelno s periodima mog života, to je taj nesvjestan eho s mojim selfom. Trenutno je to od Dido pjesma "No freedom", a refren je "Nema ljubavi bez slobode, nema slobode bez ljubavi." Ali zaljubljenost u pjesmu se dogodila prije nego što sam zaista ulovila tekst, tako da pretpostavljam da to moje nesvjesno radi haha. I to mi je nekako životna tema u zadnje vrijeme - sloboda u međuljudskim odnosima. Zvuči jednostavno i kao da je to neki obavezni temelj svakog odnosa, no koliko zaista imamo odnosa u kojima smo slobodni?

Naravno, pod "sloboda" možemo podrazumijevati svašta, tako da ću ja samo reći svoju viziju slobode. Da budemo ono što jesmo, da govorimo ono što mislimo i da radimo ono što želimo. Naravno, ne mislim toliko rigidno, u smislu da smo egocentrični prasci i nikako da stavljamo sebe ispred svih drugih. No što kažete na to da stavimo sebe ravnopravno s drugima? Da sebi damo jednaku pozornost, pažnju i ljubav kao drugima? Ja bih recimo, do prije godinu dana, imala veliki otpor spram ove rečenice. Ajme, evo ga, definicija narcisa. Ljubav je žrtva, trebamo se žrtvovati za druge.  No je li to ljubav? Trebamo li ljubiti druge više nego sebe ili kao sebe? Da, ako mi tražimo i želimo odnos gdje se mi brinemo o nekome (npr spram svoje djece), no ne ako tražimo partnerski ili prijateljski odnos, koji bi trebao biti ravnopravan (moje osobno viđenje, ne univerzalno naravno).U nekom idealnom partnerskom odnosu, ako dajemo koliko i primamo, onda to štima, iako mi se čini da najbolje štima kad sebi dajete koliko i drugima. Zašto? Zato što onda ne ovisimo o drugim ljudima i hoće li se to ikad promijeniti. I to je ono što je partnerstvo, a ne simbioza. Naravno, to je moje viđenje ljubavi i slobode, onako kako mislim da uvijek možemo zadržati vlastitu psihološku dobrobit. Nema ovisnosti o drugima, jer što ako u nekom trenu druga osoba počne davati manje nego što prima? Osim toga, kada dajemo sve, onda i očekujemo zauzvrat. Dakle, automatski zahtijevamo od osobe nešto što nam ona možda nema kapaciteta pružiti. Ako sebi dajemo koliko i drugima, tu je uvijek ravnoteža, no tu je i odgovornost. Isključivo sam ja odgovorna za sebe. Onda nema više "Onaj idiot, što mi je napravio" ili "Kako se mogla tako ponašati prema meni?!". Ljudi se ponašaju onako kako im mi dopustimo. Njihovo je pravo da nam nešto ponude ili uskrate, naše je pravo da to primimo ili odbijemo. I to je to. Postavljanje granica. Ako dajemo sve i tražimo sve, onda u tom odnosu nitko nema granica. Ako nema granica, nema sigurnosti, jer granice služe da ponašanja drugih budu predvidiva i onda se osjećamo sigurno. Kad nema sigurnosti, onda nastupa anksioznost - sumnja, ljubomora, nepovjerenje, strah od ostavljanja, od gubitka, nastavi niz. Ako se brinemo o sebi, onda nema tih strahova, jer smo mi potpuno neovisni, uvijek zbrinuti i mi sebi postavljamo granice, a na tako se uvijek osjećamo sigurno. I onda tražimo partnerstvo, a ne simbiozu. To shvatite da je posebno važno kada ste samohrani roditelj, jer Kala i ja smo tim koji uvijek funkcionira i mora funkcionirati. Neovisno o mojoj obitelji, partnerima ili prijateljima. Naravno da ću ih tražiti uslugu ili se ponekad osloniti, ali neću ovisiti. Naš tim funkcionira jednako s njima i bez njih. Jedina je razlika je li nam teže ili lakše, ali funkcionalnost i opstanak tima niti u jednom trenutku nije ugrožena. Ljubav je sloboda, sloboda je ljubav.

by Josipa Petek

I tako naš tim ima jedan ekstra zadatak - kako spremiti mamu Maju za Ironman Italy 23.9.! (?) I tu dolazimo do odgovora na pitanje koje mi je jedna druga blogerica postavila - zašto si počela pisati blog? Da pokažem drugima, ali i sebi, da je moguće živjeti svoje snove, bez obzira na životne okolnosti. Gdje ima volje, ima i načina. Dakle, kako raditi puno radno vrijeme, biti samohrani roditelj jedne petogodišnjakinje i spremiti Ironman? To će biti teme mojih idućih nekoliko postova (uz par ekstra promišljanja :)), odbrojavajući dane, tjedne i mjesece (đizs, manje od 5!) do mog prvog triatlona ironman distance. Na tom putu mi pomažu moji treneri Ivan i Ivan, TK Swibir, Salming Hrvatska i Keindl sport te moja Irena i Jasna koje su uvijek na raspolaganju oko Kale. Ukratko, to je život bez kava, bez televizije, s treninzima u 22h ili u pauzi za ručak. A ako vas više zanima, pratite moj blog :)

Sutra je test broj 1 koji se zove  - Kako će proći prvi triatlon nakon zime pune posla i stresova? :)

Olimpijski triatlon (1.5-40-10) za otvaranje sezone. A gdje nego tamo gdje je najbolje - doma :)

7. izazov Marka Pola, Korčula 2017.