utorak, 11. srpnja 2017.

Kad ti život da limun, vrijeme je za tequilu!

Ova cijela godina je nekako gorkasta, što se tiče nekih događanja, ali sa slatkim aftertaste-om. Odnosno, nemam subjektivan dojam da je neka velika drama posrijedi, iako je realno malo "shitty" godina :). Dakle, bila sam pozitivna na mononukleozu još 2 tjedna nakon što su mi rekli da sigurno ne bih trebala više biti. Naravno, ja sam posrijedi, ništa ne čudi. U svemu tome sam se veselila Inmusicu, jer mi je to nekako vrijeme druženja s prijateljima i dobre zabave. Ne znam jesu li godine u pitanju, loša piva, preskupa cuga ili mlaki izvođači, ali to mi je jednostavno prestalo biti napeto. Da stvar bude bolja, ta vrhunska kvalitetna piva, koji cijeli dan stoji na suncu na +50 stupnjeva, mi je trigerirala gastritis (ne, ne radi se o količinama, jer nisam pivopija i pijem ju samo kad sam žedna te na koncertima). To mi je upropastilo drugi dan festivala, a dan nakon sam dobila inhibitore protonske pumpe. I provela ga cijeli dan u krevetu te nisam otišla uopće na treći dan festivala. No, vratimo se na tablete - dobila sam generičku verziju Controloca. Plan je bio piti dan-dva, samo da se smiri i to je to. No razvila sam neke gadne nuspojave, za koje mi je trebalo dan-dva da shvatim da su u biti nuspojave od tableta. Osim katastrofalnih probavnih smetnji, dobila sam i svrab/osip, a od mišića u tijelu me je sve boljelo, uključujući očne jabučice. Pa eto, nakon epizode mononukleoze i kad sam konačno mogla nastaviti normalno trenirati, došla je epizoda gastritisa. I nuspojava (vjerojatnost 1 od 1000). Ode još jedan tjedan. Osip i svrab, koji se pojavljuju periodično kroz dan, su i dalje prisutni. Dakle, trebala bih kod dermatologa i na alergotest (i inače imam nekoliko alergija, obavila ih već 4, zbog astme). A trebala bih i kod gastroenterologa, nisam bila na gastroskopiji već 2 godine. A trebala bih opet vaditi i B12 te IGF-1 zbog povišenih vrijednosti i kontrole. Tu su pretrage i za Raynauda. A nisam bila ni kod fizijatra već 20 godina zbog skolioze, to sam shvatila jučer kad me neka žena pitala koliko stupnjeva mi je skolioza. Hormone sam obavila prije 5mj, trenutno su manje-više ok i hipofiza dobro radi. Paralelno, nisam bila bolesna, imala temperaturu preko 37.5 ili pila antibiotik već 7 godina. Zovite me hodajućim oksimoronom. :D
Sanja, Marija i ja

Nakon oporavka, došlo je vrijeme za 5 dana Rima sa Sanjom, treći put. Naravno, kao i prije, bila je u pitanju još jedna edukacija iz terapije igrom, ovog puta sandtray therapy. Voditelj je bio apsolutni alfa i omega u tom području, Daniel Sweeney i baš mi je drago da sam imala priliku prisustvovati toj edukaciji. Ono što je edukaciju još više učinilo divnom je utvrđivanje prijateljstva i suradnje s Marijom te upoznavanje s Majom. Obje žene su psihologinje iz Beograda, pri čemu se Marija odselila u Italiju i obje su u edukaciji za terapeuta igrom. Zašto napominjem iz Beograda? Zato što smo imale priliku zajedno raditi jedan rad, koji smo nazvali "Zajedništvo", 
"Zajedništvo"
gdje smo iznijele svoju viziju prijateljstva i povezanosti naša 2 naroda, upravo onako kako mi to radimo u dalekom Rimu. Jer je važan čovjek, a ne etiketa koju imaš po rođenju i koja nema veze s odlukama koje ti donosiš kao čovjek. Bilo je baš emotivno i ostatku grupe, uključujući Daniela koji je bio jako dirnut pričom i našim radom. Pojavili su se i planovi za daljnju suradnju, koja bi uključila i BiH te Crnu Goru. It's time to play! U tom kontekstu, Sanja i ja nastavljamo s radnim planovima za jesen. Ide nam već treća generacija Čarobne svjetiljke, idemo na vlastite psihoterapijske edukacije, a u veljači 2018. kreće dvogodišnja edukacija iz terapije igrom, koje je napravljena skladu s preduvjetima Amercan play therapy (APT) udruženja. Edukacija je namijenjena stručnjacima mentalnog zdravlja, a kroz nju ćemo polaznicima prenijeti naše cjelokupno znanje s međunarodnih edukacija te terapijsko iskustvo rada s djecom i mladima. Jako me veseli prilika da, u suradnji sa Sanjom, kolegama pokažem zašto je terapija igrom najbolji i jedini adekvatan način rada s djecom i mladima. Za sebe mogu definitivno reći da sam pronašla posao koji nije posao, nego poziv i ljubav. :)


Pri povratku iz Rima, vratila sam se u neku kolotečinu, s tim da mi se satnica treninga rapidno povećava kako se IM bliži. Na primjer, sutra imam 4 i pol sata treninga, a radni dan je. U planu je ustajanje u 5 ujutro, 3h bicikla pa posao pa s Kalom na kupanje pa plivanje 5km. Sad sam već ušla u fazu kad mi treba ozbiljno bejbisitanje za pomoć, tako da pokušavam odrađivati dio treninga u zoru ili po noći, kad imam nekog za čuvanje tko prespava. Naime, popodne i vikend preko dana je rezervirano za Kalu. Ove godine ne idem nigdje posebno na godišnji, kako bih mogla trenirati dok je ona u vrtiću za vrijeme godišnjeg, a raditi i trenirati kad ona ode kod tate 3 tjedna na Rab. Imam sreće da sam master planiranja, tako da za sada sve funkcionira. Osim boleština, koje su se, ironično, pokazale kao najveće smetalo na putu prema IM. Ono što mi je najgore, propustila sam značajan broj državnih prvenstava, na kojima bih trebala potvrditi kategoriju, a time i stipendiju. Ta stipendija mi omogućava da si isplaćujem ispodprosječnu plaću, kako bi Oblačiću ostalo više novaca, a terapije za roditelje besplatne, tako da se nadam da ću je ipak uspjeti nekako negdje potvrditi. 

Za kraj ostavljam ono najvažnije - Kala je dobro, Kala je zmaj. U ovo vrijeme od operacije naučila je voziti bicikl i plivati, srčeko je dobro, ona je dobro! Sad kad je već velika (u 9.mj 6 godina), baš uživam kada odemo same na primjer na kupanje. Pravi mali čovjek je i nikad nije dosadno s njom, imamo kvalitetno obiteljsko vrijeme. Prije 2 tjedna smo udomile i malu macu Lizi, tako da smo da prava mala ženska obitelj. Mačka je naravno crna, kakvu drugu mačku bi Kala odabrala? :)))

Pripreme za IM se nastavljaju, nadam se da me neće previše osakatiti svi ovi zdravstveni problemi. I da će ovaj svrab nestati, stvarno mi se ne da gubiti vrijeme po bolnicama, jer jedina dijagnoza koju liječnici poznaju je - stres. A ja živim sretno sa slatkim aftertaste-om. Pardon, naša mala ženska obitelj - Kala, Lizi i mama Maja ;-)
#ironmanitaly #salming

Nema komentara:

Objavi komentar