Prošlo je već tjedan dana od projekta, a dojmovi se i dalje sliježu. Svaki projekt ostavlja vrtlog emocija iza sebe pa tako i ovaj. Imam osjećaj da je tih 5 dana boravka izvan otoka proletjelo u jednom udahu. Uspjela sam u ruksak nagurati stvari za 5 dana, 3 sporta i dječje radove. Mislim da ne bi lak za nokte više stao u ruksak. Bio je dosta težak, tako da je prvi dan jedino u kontekstu ruksaka bio malo zahtjevan. Samo primjer - drugi dan su dečki iz pratnje malo preuzeli do kombija ruksak, no odmah su se dogovorili na smjene od 20 minuta :).
 |
| Kod vulkanizera :) |
Prvi dan mi nije bio drama u glavi, jer sam tim cestama Pelješca i okolice Metkovića vozila 100 puta već. Osim toga, najgori dio puta je odmah na početku na usponu iz Orebića, dalje je sve ok. Dio puta me pratio Ivan Burcar, klupski kolega i čovjek koji mi je puno pomogao oko Kale i operacije srca. U Metkoviću me dočekao ručak kod Majde i Dandi (hvala :)), a za spavanje sam produžila u Počitelj, 16km od Metkovića prema Mostaru, maleni gradić iz 15. stoljeća. Sutra u 7 ujutro je bio start za najtežu dionicu na putu, relaciju Počitelj-Zenica (200km i 2200m uspona). Prijatelj biciklist Josip me čekao u 7 ujutro na benzinskoj i krenulo je putovanje. Putem su nam se pridružili ekipa iz BK Mostar i ostatak družine, to je sve Josip organizirao, koji me otpratio do Sarajeva, a zatim se vratio nazad do Metkovića (276km).
 |
| Pauza u Jablanici |
Kod Mostara nas je čekao Nikola iz KPA Marsonia iz Slavonskog Broda, tako da smo konačno mogli ubaciti stvari u kombi. Naravno, donio je sa sobom i biciklističke poslastice, tako da smo se na idućoj kavi u Jablanici pošteno počastili. Tamo smo pokupili Nermina Palića, mog dragog triatlonskog kolegu koji je išao s nama do Sarajeva. On je jučer završio Extreme Ironman u Italiji po snježnim i nemogućim uvjetima, tako da posebne zahvale idu i njemu što je izdvojio svoje vrijeme. U Sarajevu su štafetu (mene :)) preuzeli dva biciklista iz okolice Zenice, tako da smo nas četvero (Goran je produžio s nama) krenuli prema Zenici.
 |
| Sarajevo |
Sve zajedno, trebalo mi je 6 i pol sati od Počitelja do Zenice. U Zenici sam iznajmila kućicu na nekom brdu iznad groblja i zaista je ugođaj bio poseban. Toliko me se dojmilo cjelokupno okruženje da ću svakako otići opet na to brdašce prvom prilikom. Zadnji dan je započeo gumi-defektom, no Nikola je ekspresno riješio stvar i mogla sam nastaviti dalje. Put od Zenice do Slavonskog Broda je značajno lakši od prethodnog komada ceste, prvenstveno jer nema više uspona. Problem su radili tuneli i očajna cesta od Doboja. U Derventi su me dočekali dečki iz BK Festung i dalje me ispratili do Slavonskog Broda.
Na dočeku na granici su se skupili brodski skejteri i Saucony škola trčanja Slavonski Brod te razni novinari. Svi skupa smo oko 15.30 došli na Korzo, gdje je bila bina s vilama te građani s djecom koji su došli "preuzeti" čisti zrak s Korčule. Naime, dio djece je došao sa svojim teglicama, kako bi im vile ubacile čisti zrak unutra.
Jedan dječak je pitao mamu hoće li zaista od danas imati čisti zrak u Slavonskom Brodu. Rafinerija radi već 8 godina, tako da taj dječak u životu nije udahnuo čisti zrak u svom gradu. Djeca Slavonskog Broda su u znak zahvalnosti djeci Korčule izradila poklone, koje sam ja ponijela nazad na otok.
Vijest o projektu je bio u gotovo svim dnevnim novinama, a prilog je išao čak i na Dnevniku HRT-a. I što sad? Vjerojatno na državnoj razini ništa. No to ne znači da ljudi trebaju prestati pokušavati. Svatko od nas ima neku malu moć i može napraviti promjenu. Osim toga, postoji jedna važna stvar koju je projekt napravio i koju treba njegovati. Pokazao je djeci da su bitna, da mogu napraviti neku promjenu, da se stvarno može kad se male ruke slože. Djeca s Korčule zaista vjeruju da su oni poklonili svježi zrak djeci u Slavonskom Brodu, isto kao što djeca u Slavonskom Brodu vjeruju da su primili svježi zrak. Djeca na Korčuli su naučila da treba pomagati drugima, da treba dijeliti kada imaš nešto što netko drugi ima, da se treba truditi za druge ljude, iako ih ne poznaješ i nemaš osobne benefite od toga.
Djeca u Slavonskom Brodu su naučila da uvijek postoje drugi koji će ti pomoći, iako te ne poznaju, da treba vjerovati u ljudsku dobrotu i da se dobro dobrim vraća, zahvaljujući se na pomoći u obliku vlastitog truda i rada. Dogodila se takva simbolična razmjena ljudskosti kod tih dvjestotinjak mališana, što je bio jedan korak naprijed prema cilju da oni odrastu u dvjestotinjak ljudi koji će nastaviti činiti dobro, dvjestotinjak ljudi na kojima svijet ostaje. Tako da ovo nije bio samo projekt "djeca djeci", nego i "čovjek čovjeku" Tko zna, možda će baš netko od njih jednog dana biti ta kaplja koja će preliti čašu i napraviti veliku promjenu.
Nema komentara:
Objavi komentar