Otimanje, oprost i povratak u Zagreb

"Otimanje" - Draško Sikimić

"Moraš prvo da se otmeš, da te svi izgube, nitko da te nema, moraš od svakog da odeš i da sebi oprostiš što si otišao, što te nigdje nema, što nisi tamo gdje si potreban. Moraš da odeš i da budeš sam, vidiš tko si i onda sebi da oprostiš što si to što jesi i da oprostiš sebi što nisi sve ono što si želio biti i tek onda da se vratiš, da se daš onima koji su ti oprostili što si otišao, koji su ti oprostili što nisi ono što su oni htjeli da postaneš i koji su te prihvatili onakvog kakav si sada."

Odluka o odlasku na Korčulu je došla otprilike u isto vrijeme kad sam doživjela velike promjene u Zagrebu. Kad su prijatelji prestali biti prijatelji, partneri partneri, posao zadovoljstvo, a neke nove promjene su bile na obzoru. Međutim, to je je bila samo jedna stepenica u mom osobnom razvoju, u svakom aspektu. Došlo je vrijeme da se vratim u Zagreb. Otela sam se, izgubila i pronašla opet. Kad me netko pita zašto se vraćam u Zagreb, odgovor je posao. I stvarno je, postalo mi je naporno putovati svaki drugi vikend u Zagreb, a to bi bilo još teže kad Kala krene u školu. Odnosno, nemoguće. Jednostavnije mi je biti u Zagrebu i onda iz Zagreba prema potrebi i dogovoru putovati na jug Hrvatske. Međutim, istina je da sam se ja promijenila i da je došlo vrijeme da se vratim. U Zagreb. Konačno sam na tragu osobe koja bih htjela biti, konačno u potpunosti gospodarim svojom sudbinom i konačno sam u potpunosti potpuna. I sretna. Jer sam ja - ja. Konačno sam otpustila i oprostila ljudima koji su u nekom trenutku s razlogom bili u mom životu, ali im u biti tu nije bilo mjesto. Konačno sam prihvatila i sve svoje mračne trenutke i komplementarnosti, koji me čine onim što jesam. Gledala sam jedan film s odvjetnikom koji brani nekog političkog osuđenika. Njegova žena se udala za njega jer je on častan, dosljedan, principijelan, nikad ne laže i uvijek daje sve od sebe. I zbog toga ga voli. Međutim, u jednom trenutku njegova obitelj počinje imati probleme, zbog svega toga (napadaju ih jer on brani tog lika "predobro") i ona mu zamjera. Ona mu zamjera sve ono što on jest i zbog čega ga voli. I traži od njega da bude nešto što ona želi, kada i kako ona želi. Jer su njegove sve vrline upravo postale mane. Ljudi su komplementarni. I ponekad su njihove vrline mane, ponekad su njihove mane vrline. Ponekad je to stvar samo percepcije (nekome će ta mana biti vrlina, a nekome ta vrlina mana). Gifts come with a price. :) I s moći dolazi odgovornost. S odgovornošću dolazi moć.

Ukupno sam 5 godina gotovo isključivo volontirala i mogu vam reći da 80% ljudi to ne cijeni. Zaista, koliko platiš nešto ili uložiš truda, toliko vrijedi. Uopće neću niti pisati koliko puta mi se ne bi ljudi pojavili na termin, kasnili sat vremena, ne bi došli jer pada kiša i slično. O natezanju da plate simboličnu godišnju članarinu i stopi neplaćanja uopće neću niti pričati. A ti volontiraš. Oduzimam Kali novac i još važnije, oduzimam joj vrijeme s mamom, a ljude baš briga. Oh, silly me. Ta faza je srećom završila, iako mi je trebala koja godina da dođem do toga. :) I dalje vjerujem da sve terapije trebaju biti besplatne za roditelje, samo ne vjerujem da je moja odgovornosti ih samostalno osigurati. To je odgovornost države i sustava. I nije moja odgovornost samostalno Don Kihotovski jurišati iz prvog reda, jer to onda skida odgovornost s korisnika da se brinu za sebe i svoje obitelji. Baš kako i u terapiji ne smijemo spašavati korisnike, tako trebamo vjerovati i u roditelje da imaju kapacitete se boriti s nama u prvim redovima za to. Ne mi (ja) umjesto njih. 

Otišla sam da bi se vratila. Pronašla sam nam stan 100m od one kućice na brdu gdje smo živjele prije odlaska. Otvaram svoju privatnu praksu, a zvati će se "Coralina". Imati će još čudnovatiji logo od svog imena, a opisivati će sve ono što mi jesmo (Kala, Mic i ja). Upisala sam i edukaciju iz ADOS-a, idem na Gestalt PT u Ljubljanu, držim radionice u Podgorici, Sarajevu i Beogradu, planiram 4. izdanje Zaigrane pedale, a Sanja i ja završavamo 3. generaciju Čarobne svjetiljke i započinjemo prvu generaciju dvogodišnje edukacije iz terapije igrom. Vau, kako sam narasla. Imam osjećaj da je iz Zagreba otišla mala izgubljena curica, a vraća se odrasla žena. Koja je rasla u malom raju na sigurnoj udaljenosti. 

"Coralina" će biti moje četvrto dijete, poslije Kale, Mic i Oblačića. Coralina će surađivati s Oblačićem i SUZAH-om, no ona je pametnija i zrelija od braca koji živi u oblacima. Preko Coraline će i dalje postojati mogućnost da roditelji dobiju dijagnostiku ili besplatno ili za simboličan novac i to najsuvremeniju moguću (ADOS, WPPSI, WISC, NEPSY). No ovog puta će morati stati sa mnom u prvi red. I uključiti se. Tko želi. Tko ne želi, ne mora. Volontiranje, projekti, uključivanje u udrugu, svašta se može, no razmjena će postojati, ili socijalna ili financijska. 

Iako me čeka puuuuno posla, veselim se. Jako. Čekam Coralinu, čekam preseljenje. Ovdje čekam još stvari da se zatvore, prvenstveno da uspijem realizirati logopeda preko udruge. Trenutno je stvar još uvijek poprilično Don Kihotovska, ali pomalo se uključuju ljudi sa mnom. Ovim putem hvala Ivani, udruzi Birikina i Dubrovnik Travel na dosadašnjoj pomoći i donacijama. :)

Znam, promjene su ponekad bolne. Ponekad zastrašujuće. No sav rast i razvoj se događa kroz promjenu, preobražaj, koji mora biti malo bolan i zastrašujući. Nirvana, katarza, sve tako funkcionira. I komplementarnost. Prihvaćanje različitosti. Prihvaćanje da različitost drugih nije kritika nas samih, niti naša različitost kritika drugih. Otišla sam na Korčulu s Kalom i Oblačićem, a vraćam se s Kalom, Mic (koja je u biti Lizi) i Coralinom. Koje uzbudljivo otimanje, opraštanje i još uzbudljiviji povratak. Baš se veselim :)