Zaigrana pedala

Ovo je bila uspješna godina, u svakom smislu. Od zadnjeg posta, postala sam državna prvakinja u dugom triatlonu te na svjetskoj ljestvici dugog triatlona sam trenutno na 8. mjestu i to je stvarno ostvarenje svih ciljeva, želja i snova za ovu godinu. S tim ću, kako sada stoje stvari, uspjeti ostvariti kategorizaciju vrhunskog sportaša I. kategorije, a to je svakako i bio prvenstveni cilj za 2014. godinu. Ono što je možda još ključnije u mom životu, razvio se i moj put dječjeg psihologa, s fokusom na djecu iz autističnog spektra – rana dijagnostika, intervencija i terapija. Zanimljivo, kad me netko za vrijeme fakulteta pitao što ne bih htjela raditi kao psiholog, prvo što bih rekla je s djecom s poteškoćama u razvoju, jer da ne bih mogla odvojiti posao od privatnog života i da bi me to sve previše pogađalo emocionalno. I djelomično je tako, ja zaista ne mogu odvojiti privatni od svog poslovnog života, ali iz potpuno drugih razloga. Toliko uživam raditi s tom djecom, kao da istražujem špilje sa skrivenim blagom. Djeca s razvojnim poteškoćama imaju toliko ljubavi i dobrote skriveno u sebi, a toliko su uplašena i ranjiva, dok ih svijet uglavnom tretira kao manje vrijedne. Ja sam u konstantnom flow-u dok radim, mah, u biti i ne radim, uživam! Svako dijete sa spektra s kojim radim je u potpunosti drugačije i toliko učim o svakome od njih i o ljudskoj prirodi, tokom svakog našeg susreta. Hej, koji super posao, besplatna edukacija o tajnama života i smislu postojanja!

 

Zato sam im odlučila vratiti, koliko mogu (a svatko može nešto nekako napraviti za nekoga :)).

Meni je vrijeme treninga, pogotovo višesatna vožnja bicikla, vrijeme meditacije i kontempliranja. Zato volim sama putovati okolo s biciklom i ići sama na duge vožnje, jer toliko se lijepo družim sama sa sobom i uživam u sada i ovdje, u svakom trenutku, u životu. Nakon ovog ljeta, odlučila sam da ću prvom prilikom otputovati Zagreb – Dubrovnik biciklom, sama naravno. Onda sam počela razmišljati kako to spojiti s nečim što radim i da sve te kilometre pretvorim u nešto korisno. Mic po mic, kilometar po kilometar i rodila se ideja -  zašto ne putovati po Hrvatskoj i držati volonterski edukativna predavanja o ljepoti i važnosti igre u radu s djecom s poteškoćama u razvoju, s naglaskom na djecu iz autističnog spektra. Kao, vidi što ja radim, to stvarno pali, komuniciram s djecom koja imaju poremećaj socijalne komunikacije kroz medij koji svako, ali svako dijete ima – igru. Kod djece iz autističnog spektra razvoj igre je uvijek disharmoničan te je ona zbog toga često siromašna i fragmentirana. No to je tek početak priče, gdje često priča staje – zašto ne razvijati tu igru? Zašto ne povezati sve te djeliće, pružajući djetetu sigurnost kroz igru, s obzirom da je upravo osjećaj sigurnosti koji djeci iz spektra često nedostaje, uglavnom zbog problema sa senzornom integracijom. Razvijajući igru, razvijamo i odnos s tim djetetom, kroz igru mu dajemo poruku da ga prihvaćamo upravo takvim kakvo je, da ga razumijemo i da smo tu za njega. Svako dijete, imalo ono problema ili ne, ima toliko kapaciteta, koji se neće razviti ako nema poticaja. Ako dijete ima poteškoća, to znači samo da mu treba malo više ili drugačijeg poticaja, a ne da nema nikakvih kapaciteta.

Mogla bih satima o ovome, dobila sam više ljubavi i nježnosti od malenih ljudskih bića za koje se misli da ne poznaju ljubav, nego od ljudskih bića za koje se podrazumijeva da znaju voljeti. :)

Idem pedalirati za sve njih, da se čuje njihova poruka, koja čuči iza malog konjanika ili u plastičnoj šalici za kavu. Plan je u nedjelju 28. ožujka održati „nulto“ predavanje u Zagrebu te u ponedjeljak u 7 ujutro krenuti na 175km dug put prema Rijeci, gdje bih u 18.30 trebala održati drugo predavanje. Zatim slijedi Rab i Zadar te je plan doputovati u četvrtak 2. travnja u Split, kada se obilježava Svjetski dan autizma. Dalje nastavljam put prema jugu u petak prema Pločama te na kraju završavam put u Dubrovniku. Predavanje je zamišljeno da se u prvom dijelu općenito priča o važnosti terapije igrom u radu s djecom s poteškoćama u razvoju, a drugi dio fokus na djecu s poremećajem iz autističnog spektra te na kraju, naravno, pitanja i diskusija.

S moje strane je sve volonterski, imam svoja 2 bicikla, smještaj u svakom od gradova i vjerujem da mogu posuditi auto :). Imam 4 mjeseca da nađem vozača/icu sa znanjima popravljanja bicikla i eto, slobodnih tjedan dana u životu da se malo provoza po Hrvatskoj (ovo je u biti oglas za volontiranje haha) te financije za pokrivanje troškova puta. Vjerujem da ću uspjeti, jer najvažnija je volja, ostalo će doći samo (ili ću ja pronaći ;-)).

U planu je biciklirati bez obzira na vremenske (ne)prilike, u auto ulazim jedino ako završim u jarku pored ceste, bilo zbog snijega ili olujne bure. Budući da su primarna predavanja, tolerirati ću samo jedno izletavanje. :)

I na kraju, ako ste došli do ovog dijela, podržite ovaj projekt dijeljenjem informacije dalje virtualnim putem i jednim virtualnim lajkom ;-)

https://www.facebook.com/zaigranapedala/info?tab=page_info

Možda se čini da ima puno vremena, ali 4 mjeseca će za čas proći, mora se krenuti već pomalo u organizaciju (a i treniranje hihihi), tako da bilo kakva javna podrška povećava vjerojatnost konkretne podrške projektu pa tako i samu provedbu te ono najvažnije, skreće pozornost na ono što je zaista važno u ovom društvu – malo drugačije mališane.

Konačno prilika da povežem sve svoje uloge u jednu... :)

 

Zagrljaj naš nesvakidašnji

Uopće nisam planirala pisati danas blog. Moram raditi. Rad, rad, rad. Imam super šeficu, koja se ljuti ako radim u 22.30 ili vikendima ili neradnim danima. Zato radim druge poslove u to vrijeme, a posao vezan uz Proventus radim u dogovoreno radno vrijeme :). Uglavnom, planirala sam pisati blog poslije Poreča, to mi je stvarno važna utrka. Ali si onda mislim, ti sportski blogovi su ionako dosadni kad ih ne pišu sportaši, jer ako radim 2 posla i samohrani sam roditelj (ah da opet), onda i nisam neki sportaš. Utrka će ispasti kako ispadne, svaka utrka koja završi prolaskom kroz cilj je super utrka! Dakle, sportski blog otpada. :)

U biti nije ni čudo da mi je sad došla inspiracija, dok se bavim znanstvenim radom i kodiranjem čestica u SPSS-u. Da, nije mi dosta svih hobija i obaveza pa se bavim još i time, višegodišnje istraživanje iz područja sportske psihologije. Ali je baš super i svi rezultati potvrđuju da je sport genijalna stvar i da svi ljudi koji se bave sportom su generalno sretniji i zadovoljniji ljudi, koji imaju osjećaj da kontroliraju svoju sudbinu. Juhu! No nije me ni taj zamor natjerao da pišem blog. Natjerao me jedan generalni osjećaj sreće koji me prati od jučer, jedan muški polu-zagrljaj i skrivena isprika, koja vrijedi više od 1000 pravih zagrljaja i najkreativnih isprika.

I tako, od zadnjeg bloga se svašta izdogađalo, neki ljudi su prošli kroz moj život, neki su došli i ostali, a neki su bili i srećom još uvijek jesu. Kalinjos i ja soliramo u Zegeu i s dva posla, uz treninge, baš me fino sve papa... Srećom pa će uskoro nadam se biti ipak samo jedan posao, ali kako spada. Otpeljala sam 180km bicikla na Balatonmanu i generalno, s obzirom na sve, sam baš zadovoljna. Onako heeeej, 2012. sam uopće prvi put sjela na bajk, a sada mogu koliko treba sati sjediti na njemu i pedalirati. Touche! Kada bi barem sve stvari bile takve u životu – koliko truda, toliko nagrada. Zato je sport genijalan i zahvalan, što je i znanstveno dokazano hehe.

Posao ide super, radim ono što volim, educiram se i dalje, učim jako puno novih stvari i imam priliku prenositi to znanje dalje. Super! Selim Oblačić u novi prostor, nakon skoro već dvije godine postojanja, radim na novim projektima, imam nove suradnike, zatvaram poglavlje škole trčanja (barem na 'full time') i mogu reći da i na poslovnom planu funkcionira kao i u sportu – ako se trudiš i naporno radiš, stignu i rezultati. Možda ne uvijek onakvi kakve si zamislio i možda ne uvijek kada si zamislio, ali stignu...

Proslavili smo i treću godišnjicu Kalinog obitavanja na ovom svijetu, a ona i ja smo se planirale preseliti u Veliku Goricu, jer smo našle stan iz snova, ali taj plan je propao. Zaključila sam da uvijek na kraju „the big picture“ ima smisla, ali još uvijek nisam otkrila ovu. Ne volim baš više život u Centru, iako se cijeli život nisam makla iz njega. Možda sam samo ostarila, barem što se tiče tolerancije na ljudsku glupost i gužvu, a toga ima jako puno u centru metropole. Vjerujem da ovog prvog ima jako puno svugdje, ali ako nema ovog drugog, onda uspiješ izbjegavati i ovo prvo.

Dakle, ukratko, cijela ova godina je nekako bogata i pretežno oblačna, kako meteorološki tako i privatno, ali tu i tamo izađe sunce i nekako nadoknadi sve one sive dane. Pogotovo ako je bilo puno sivila i hladnoće, onda to sunce se čini još svijetlije, još toplije i baš sjedne onako, kao budali šamar. Aha da, sunce je u ovom kontekstu onaj muški zagrljaj. Ne, nije riječ o novoj meksičkoj sapunici, toga mi je bilo dosta u životu, barem za sada :). No što je onda polu-zagrljaj i skrivena isprika koja vrijedi više od 1000 pravih zagrljaja i najkreativnih isprika? I tko je taj tajanstveni muškarac? Pa nije muškarac, samo je muški zagrljaj.

Od svih malih klijenata s kojima radim i s kojima sam radila, najduže radim s (nazovimo ga) Ivanom. Ivan ima dijagnozu pervazivnog poremećaja, iako ja to nisam znala od početka, no bilo je evidentno, svi 'klasični' simptomi su bili tu. Ja na pripravničkom, nedugo završila edukaciju terapije igrom i dođe mi jedan sedmogodišnji dječak s dijagnozom poremećaja iz autističnog spektra, da radim s njim. Ok, knjige vamo, supervizijia, internet, daj sve! Na kraju se, kao i obično u terapiji igrom, ključnim ispostavio naš odnos i moja vjera u njega, njegove kapacitete. Jer to je upravo ono što nedostaje ljudima kada rade s djecom koja imaju poteškoće u razvoju – uvjerenje u njihov ogroman kapacitet i želja da budu najbolje što mogu biti, puno više nego mi obični koji smo sve dobili na dar, a trošimo izležavajući se pred televizorom, žderuči čips.

Jučer smo morali obaviti neko testiranje i teta Maja je probala izvući najbolje što može iz njega. Ivan, kao i svako drugo dijete, ne podnosi najbolje neuspjeh i imao je emocionalni slom u jednom trenutku. Nije se htio igrati sa mnom, ništa, htio je sve razbiti (ali nije) i ja sam ga pustila da se smiri. Nakon toga, došao mi je na svoj način objasniti da mu je jako žao i da se sada želi igrati sa mnom. Dakle, dobila sam izljev nježnosti i ljubavi (na njegov način) od dječaka za kojeg većina društva vjeruje da on ne može pružiti. Ja sam ga dobila ne zato što sam ja nešto ekstra, nego zato što sam znala da on to može i prihvatila sam njegov način izražavanja toga te ono najvažnije – prepoznala sam to. Toliko često imamo zamisli i očekivanja kako nešto treba izgledati, da često propustimo upravo to isto, samo zato što izgleda malo drugačije. Nije li upravo zubato sunce usred zime, sakriveno iza oblaka ljepše i željnije od one ljetne pržione? Tako je i meni jedan naizgled polu-zagrljaj, koji je bio topliji i iskreniji od bilo kojeg zagrljaja već dugo vremena, ugrijao i osunčao ovu sivu jesen... A gdje je vaše sunce? :)

Život u malome i kutija čokolade

Ovo ljeto će mi definitivno ostati upečaćeno do kraja života, ljeto kada sam navršila 29 godina. Mislim, rođendan kao rođendan, ali nedavno sam baš prijateljici pričala kako mi se uz broj 29 veže puno lijepih stvari tipa prvi poljubac ikad, rođenje djeteta itd. Ovaj rođendan ne mogu reći da je bio lijepi u ono klasičnom smislu, bio je baš onako životni. Kao i cijelo ljeto, ljeto u kojem sam puno stvari naučila.

Velebit u zoru

Ljeto je krenulo s planovima za vožnje do Raba, odnosno kako svaki vikend biti s Kalom i trošiti što manje novaca na to – odnosno putovati bez troškova, biciklom. Osim toga, ljeto je počelo i s utrkama, gdje sam osvojila još dva druga mjesta na prvenstvima Hrvatske, što je odlično s obzirom na luđački životni tempo u svibnju i lipnju. Nego, vratimo se mi na putovanja. Prvo je bilo u planu već  9.7., ali to i ono drugo po redu je pokvarila kiša. Taman tu negdje sam dobila i prve loše vijesti o svojoj mami u bolnici. Do trećeg planiranog putovanja i prvog pravog, već se saznala loša dijagnoza – karcinom gušterače. Koji deja vu, otac mi je preminuo od iste bolesti niti 6 godina ranije. Taj dan sam naučila da stvari uvijek mogu biti gore i kad su najgore, ali da onda mogu iznenada postati bolje, najbolje, a da ostane jednako gore. Onda se dobije jedan gorko-sladak okus, kao kada jedeš čokoladu s 99% kakaa – fino i odvratno, slatko i gorko u isto vrijeme. Taj dan mi je mama postala opet super frendica, smijale smo se na klupici ispred bolnice kao nikad prije.

Ljudi me pitaju kako mi nije bed ići sama po državnim cestama satima, ali svatko tko se bavio ikakvim sportom ili hobijem zna da nema ničeg ljepšeg nego biti sam sa sobom u nekom naporu, usmjeren u nekom cilju, k nekom ostvarenju. Mojih prvih 165km i to još na MTB-u je bilo tako duhovno i emocionalno ispunjenje, dan samo za mene i moj bicikl. Na putu sam, sukladno cijelom ljetu, prošla nekoliko godišnjih doba, od bure na Velebitu, sunca u Brinju, kiše na Kapeli i ljetu u Josipdolu pa opet nevera kod Zagreba. I na kraju trčanje 7km sa školom u Maksimiru, koje me začudo nije ubilo :). Taj dan sam naučila da mogu stvari koje nisam mogla, samo zato što sam odlučila da mogu te da je to tako i nikako drugačije.

Ča je život nego fantažija

Četiri dana kasnije sam išla s prijateljicom do Rijeke, poslije treninga trčanja i po najvećoj vrućini se spustila magistralom do Raba, jedna vruća stotka na ljetnom suncu. No to me nije naučilo ništa posebno, osim da nije baš super voziti po vrućini. Ono što sam ipak kasnije taj dan naučila je da smo mi svi ljudi i da sam nepopravljivi utopista, da međuljudski odnosi ipak dobro funkcioniraju samo pod određenim uvjetima. No također sam naučila da nakon razočarenja u ljude, nastupa oslobođenje. 

Neposredno poslije sam naučila da ne postoje slučajnosti u životu, da li vi to nazvali sudbinom ili božjim prstom, ali da na sve postoji odgovor, koliko god bio on sakriven. Ne znači da će nam se uvijek svidjeti taj odgovor, ali on je tu, čeka na nas da ga pronađemo. I ja sam sasvim slučajno opet zagrizla čokoladu, koja je sad ipak bila slađa, valjda zato što sam ju već jela prije – ovog puta nisam išla biciklom do Raba, nego s prijateljem od prijateljice, koji je sasvim slučajno postao moj prijatelj i puno više od toga. Taj dan sam naučila važnost sada i ovdje, bez da razbijamo glavu kako će biti i ostavimo ono iza sebe što je bilo, jer ipak živimo u sada i utječemo jedino na sada. Brzo je uslijedio i dan kada sam naučila da ne možemo niti trebamo štititi one koje volimo od ljudi koji su dio njihovih života i ponekad negativno utječu na njih, nego im biti podrška i pružiti im ljubav. Postoji razlika između uplitanja u nečiji život i podržavanja življenja tog života.

Došao je dan kada smo se opet družile Jozefina i ja, samo u suprotnom smjeru. Ovog puta je tu bio i On, koji me čekao na svakom mom planiranom odmorištu, čisto da pita „Hej, jel sve ok?“, pod izgovorom da uživa u prirodi putujući prosječno 25 na sat. Taj dan sam naučila da ne postoji ništa vrjednije od podrške u mojoj strasti i slobodi, bez zamjerki, ljubomore ili nerazumijevanja. Opet sam zagrizla čokoladu, no ovog puta sam dala red i svojoj novoj najboljoj frendici mami. Nju sve to tako uveseljava, iako se već bila pomalo zabrinula za svoju „ćaknutu“ kćer, svaki puta strepeći hoću li doći živa do cilja. Ah te mame, uvijek su im važnija djeca od njih samih. 

Ljubav :)

I za kraj ljeta, ostao je THE put, gospođa Magistrala i Jozefina, ruku pod ruku s jutarnjim mrakom i ranom zorom. Upoznala sam do sada dobro obje gospođe, a moja Kockica (marka bicikla Cube, op.a.) i moje nogice su se isto jako dobro upoznali, tako da sam znala da će sve biti ok. Na trajektu, još uvijek u jutarnjem polumraku i laganoj buri, došao mi je jedan stariji slovenski bračni par, nudeći mi da me mogu odbaciti do negdje autom, jer da imaju nosače za bicikl. Taj dan sam naučila da sva ta putovanja nemaju veze s uštedom novaca, nego isključivo s osobnom katarzom – odgovor je bio naravno „Ne, hvala“. To putovanje mi je proletilo uvjerljivo najbrže i najlakše od svih do sada, je li to zbog svih navedenih novih „poznanstava“ ili mi je jednostavno toliko trebala ta katarza, ne znam. Naravno, pred Zagrebom me čekao On, eto da se ne mučim po gužvi i ne vozim više nego što bih trebala. Taj dan sam još naučila i da su neke stvari tako jednostavne, a tako lijepe.

U dvoje je ljepše

Ne idem na svjetsko prvenstvo u Kinu, jer me moja nova najbolja frendica treba, puno joj znače svakodnevne ćakulice. To su one opet jednostavne stvari, a i ta čokolada je s vremenom sve slađa, u nadi da neće na kraju ostati ipak samo gorčina. Ipak, mislim, nadam se, da je to stvar odabira, hoćemo li se prepustiti njezinoj skrivenoj slatkoći ili se prepustiti dominirajućoj gorčini. Srećom, ne postoji čokolada od 100% kakaa, svaka čokolada ima barem 1% šećera u sebi.

Tour de Croatia

Na zadnjoj godini fakulteta imali smo jedan odlični praktični kolegij – Identifikacija darovite djece. Stvarno, čovjek puno nauči, između ostaloga kako očajan škloski sustav imamo. No, to znamo i bez kolegija i to nije tema ovog bloga. Između ostalog, glavno obilježje darovitih i ono što ih čini drugačijim od „samo“ pametnih je kreativnost! Rečenica koja mi je nekako najviše ostala u pamćenju te koja se toliko puta potvrdila i u mom vlastitom životnom iskustvu je da smo najkreativniji kada to moramo biti. Čak i priroda tako funkcionira, kroz proces evolucije, jer ako nisi kreativan i ne evoluiraš, svakako ćeš izumrijeti. Ne pokušavam implicirati da sam darovita haha, nego da u nama svima čuči kreativnost, samo što neki put izađe tek kad mora.

Ovo ljeto, kao i prošlo, imam minimalan godišnji. Nije da ne bih mogla uzeti više u komadu, ali to znači značajno manje prihode pa sam se našla pred pitanjem kako da zadržim prihode, a da ipak Kala i ja odemo na more? Eh, pa bila sam kreativna :-). Dakle, službeni godišnji mi počinje  5. srpnja i traje do 20. kolovoza, za vrijeme kojeg perioda ću provesti 33 dana na moru i manje-više normalno raditi (Kala će cijelo vrijeme biti na moru, kod rapskog ogranka obitelji). Takav plan podrazumijeva svaki tjedan 1-2 puta putovanje Zg-Rab-Zg, što bi opet bio trošak i bila bih na nuli. Iiiiiii, pogađate – bicikl i nožni pogon ne koštaju ništa ;-)!

Jesam li ja normalna?

Pa mislim da jesam, što ima lošeg u tome da jedna mama pokušava ljetovati sa svojim djetetom? :-) Naime, primjetila sam da mi onaj Tour de Velebit nije ostavio nikakve vidljive fizičke posljedice, a iako je bilo samo 130km u điru, uključivalo je 2800m n/v i preko 30km makadama uzbrdo, što je poprilično iscrpljujuće. No imala sam osjećaj da bih mogla nastaviti dalje prema Zavižanu, nije bilo nikakve premorenosti, a dok je moje društvo sutradan provelo ležeći u krevetu, ja sam odradila dva zahtjevnija treninga. Dakle, fizički definitinvo mogu to otpeljati u komadu, pogotovo na cestovnom biciklu (pričamo o oko 210km, to dio mojih fejs frendova pelje za normalan trening). Osim toga, glavni problem mi je u zadnje vrijeme što ne stignem baš trenirati zbog puno obaveza – gdje ćeš bolji trening za dugi triatlon? Jedino me malo brinu turisti na cestama, da ne bih postala dio ljetne češke statistike, ali to je rizik koji preuzimam kada odem na svaki biciklistički trening.

Dakle, plan je u srpnju 2x Rab-Rijeka i 3 puta Rab-Zagreb. Slične bilance su u planu i za kolovoz, možda koji put više Rab-Zagreb pa ćemo vidjeti, tko živ, tko mrtav, a tko 33 dana na moru, s punim džepovima love (figure of speech, naravno). :)

“I never made one of my discoveries through the process of rational thinking” A. Einstein

Vratimo se mi na kreativnost – ne znam je li to do nekakve kulturološke stvari, postkomunističkog društva ili čega, no mi često nemamo puno ideja o tome kako živjeti život na bilo koji drugi način od onoga što nam je netko rekao, nekakvoj imaginarnoj špranci. I zato su danas mladi često u banani, jer više nema tog magičnog posla koji te čeka poslije faksa, auta kad napuniš 18 ili stana kad se odlučiš umrežit u zajednicu zvanu brak. Tu i tamo se nekome zalomi, ali to više nije pravilo, niti bi trebalo biti pravilo. I onda depra – moj život nema smisla, moja mama/tata nisu tako živjeli itd. Naravno, puno stvari bi trebalo biti bolje. Ali nije. I to je to. I što ćeš sada napraviti? Što ćeš TI napraviti?

Uvijek postoji način da postignemo ono što želimo, da budemo ona osoba koja želimo biti, neki put je teže, neki put se treba više pomučiti, neki put je taj prijevoj na planini tako daleko da misliš da i ne postoji, da je netko lagao, neizdrživo je. Ali tu je, uvijek. Priroda nam je dala sve resurse unutar nas samih, priroda uvijek da svakome priliku da evoluira, ostalo je na nama ;-).

Lipanjski dekatlon

Ne, to nije riječ o mom novom hobiju ili sportu u koji sam se bacila, nego mi se ipak činio bolji naslov od „Pakleni lipanj“ ili neke slične izvedenice. I tako, pisanje bloga u petak poslije druge održane edukacije u 2 tjedna, stručnog ispita i jednog državnog prvenstva, tko zna na što će ovo ispasti... :) 
U nedjelju je održano PH u klasičnom duatlonu (10-40-5), gdje sam osvojila treće mjesto i svoje 10. državno postolje. Sad, nije to nikakav spektakl, iako bih prošle godine moje vrijeme bilo dovoljno za pobjedu. Međutim, pobjednica od prošle godine (a i ove, fenomenalna Zorana i dvostruka prvakinja) je više trenirala, jer je bila na svjetskom prvenstvu prije 2 tjedna u istoj disciplini, skupa s drugoplasiranom, tako da sam ja tu samo slučajni prolaznik. No ja sam tako sretna s tom utrkom iz više razloga (i tu dolazimo do spomenutog dekatlona).

Proglašenje

Naime, ove godine sam nastupila na četiri utrke, ako izuzmemo trčkaranje za Novu godinu i sve su bile loše iz ovog ili onog razloga, pri čemu dvije nisam ni završila, a dvije na jedvite jade. I onda izaberem utrku koja mi je između dvije edukacije, dva dana poslije stručnog, datumski usred vrućina (koje su srećom izostale). Kao što sam već pisala, poslije niza loših utrka, nadolazećih edukacija i općeg umora, malo sam si posložila prioritete i stavila triatlon na zadnje mjesto. Što to znači? Pa jednostavno, od Korčule sam odradila 2 treninga na cestovnom biciklu, uključujući podražaj pred duatlon (ostalo trenažer u 22h ili mtb po Rabu), plivala 2-3 puta tjedno te odrađivala treninge trčanja koji bi se svodili na trčanje s posla/na posao i na stazi (čitaj: polu-uništeno srednjoškolsko igralište) ispred staračkog doma, u kojem mi baka čuva dijete. Nastup na ovoj utrci je bio veliki rizik, jer je mogao biti potpuni fijasko i peta loša utrka u nizu. Vjerojatno sam zato i malo rezerviranije odradila utrku, u smislu da nisam išla 'do kraja' od straha da ne puknem ili da se nešto neplanirano ne dogodi (a ne bi nikako utjecalo na ukupan poredak). To me koštalo zajedničke vožnje na biciklu, ali nema veze, svejedno sam jako zadovoljna, jer se sektori ne razlikuju puno od prošlogodišnjih vremena, kada sam uvijek išla do daske.

Dva dana prije utrke sam imala stručni ispit pri psihološkoj komori, koji je isto protekao u humorističnom tonu. Dobila sam pitanje o shizofrenoj djevojci od 18 godina koja puši marihuanu, kao kruna mog pripravničkog staža (mislim da je i laiku jasno koliko to pitanje ima veze s mojim radom u Oblačiću). Ok, to sam uspješno položila, a pri povratku iz Vrapča, gdje je bio ispit, ulovila me takva oluja na biciklu, da me bujica po cesti skoro odnijela, a desno uho mi se napunilo vodom od zapljuskivanja autiju s ceste. To je bilo nekako zabavno iskustvo, tim više jer je voda s ceste bila poprilično topla, a na pločnicima nije bilo nikoga, svi su bili zbuksani po haustorima (naravno). Uvjerenje o položenom ispitu je bilo natopljeno vodom, kao i svaki komadić bilo čega koji je bio na meni ili samnom. Jesam spomenula da je bio petak 13.? :) Uz takav početak, mora da me čeka briljantna karijera hehe.

Ja psiholog

Osim sporta i stručnog ispita, u ovom paklenom (iako bolje rečenom kišnom) lipnju sam bila na dvije edukacije – jedna iz terapije igrom, a jedna iz psihodijagnostike, točnije razvojne procjene djece 0-6 godina. U ovoj pitoresknoj državi, te sve edukacije si plaćam sama iz svog džepa, a sve dodatne edukacije koje bi trebao završiti prosječan psiholog poslije faksa iznose nekoliko desetaka tisuća kuna, psihoterapija i preko 100 000kn. Da li mislim da je samo fakultet dovoljno? Ni približno, tek sada shvaćam koliko ti fakultet ne znači puno za posao koji ćeš raditi, to je samo baza, temelj za nadogradnju, barem u mojoj struci, ali mislim i u drugim strukama. Naravno, ako želiš stvarno kompetentno raditi i stajati iza svog rada, iako smo nažalost često okruženi ljudima kojima to nije stalo. Problem je što kada si moje ili slične struke, takav pristup može uništiti ili odrediti nečiji život, bez povratka. I to je upravo jedan od razloga zašto sav taj novac, koji bih rado uložila u TT bicikl ili put u Irsku, ulažem u edukaciju i Oblačić – zbog privilegije da imam priliku napraviti razliku! S nekom, možda sitnicom, samo malo skrenuti rijeku životnog puta nekog djeteta i vratiti je u njezino korito. 

Green stream I. dio

I to je razlog zašto sam tako sretna s nedjeljnom utrkom – rezultat je nije nešto u okvirima profesionalnog triatlona, ali u okvirima samohranog roditelja, koji radi 2 posla i pokušava promijeniti dva svijeta (jedan oko mene i jedan koji ovisi o meni, moja mala Kala), to je trešnja na vrhu torte, to je onaj „vidiš da je moguće i da se sve može“, nagrada za svu muku i svakodnevnih 6 sati sna. To je ona poruka, koja nerijetko na ovom našem, ponekad sumornom, Balkanu ostaje sakrivena – trud se ipak isplati! ;-)

Moj svijet :)