Lipanjski dekatlon

Ne, to nije riječ o mom novom hobiju ili sportu u koji sam se bacila, nego mi se ipak činio bolji naslov od „Pakleni lipanj“ ili neke slične izvedenice. I tako, pisanje bloga u petak poslije druge održane edukacije u 2 tjedna, stručnog ispita i jednog državnog prvenstva, tko zna na što će ovo ispasti... :) 
U nedjelju je održano PH u klasičnom duatlonu (10-40-5), gdje sam osvojila treće mjesto i svoje 10. državno postolje. Sad, nije to nikakav spektakl, iako bih prošle godine moje vrijeme bilo dovoljno za pobjedu. Međutim, pobjednica od prošle godine (a i ove, fenomenalna Zorana i dvostruka prvakinja) je više trenirala, jer je bila na svjetskom prvenstvu prije 2 tjedna u istoj disciplini, skupa s drugoplasiranom, tako da sam ja tu samo slučajni prolaznik. No ja sam tako sretna s tom utrkom iz više razloga (i tu dolazimo do spomenutog dekatlona).

Proglašenje

Naime, ove godine sam nastupila na četiri utrke, ako izuzmemo trčkaranje za Novu godinu i sve su bile loše iz ovog ili onog razloga, pri čemu dvije nisam ni završila, a dvije na jedvite jade. I onda izaberem utrku koja mi je između dvije edukacije, dva dana poslije stručnog, datumski usred vrućina (koje su srećom izostale). Kao što sam već pisala, poslije niza loših utrka, nadolazećih edukacija i općeg umora, malo sam si posložila prioritete i stavila triatlon na zadnje mjesto. Što to znači? Pa jednostavno, od Korčule sam odradila 2 treninga na cestovnom biciklu, uključujući podražaj pred duatlon (ostalo trenažer u 22h ili mtb po Rabu), plivala 2-3 puta tjedno te odrađivala treninge trčanja koji bi se svodili na trčanje s posla/na posao i na stazi (čitaj: polu-uništeno srednjoškolsko igralište) ispred staračkog doma, u kojem mi baka čuva dijete. Nastup na ovoj utrci je bio veliki rizik, jer je mogao biti potpuni fijasko i peta loša utrka u nizu. Vjerojatno sam zato i malo rezerviranije odradila utrku, u smislu da nisam išla 'do kraja' od straha da ne puknem ili da se nešto neplanirano ne dogodi (a ne bi nikako utjecalo na ukupan poredak). To me koštalo zajedničke vožnje na biciklu, ali nema veze, svejedno sam jako zadovoljna, jer se sektori ne razlikuju puno od prošlogodišnjih vremena, kada sam uvijek išla do daske.

Dva dana prije utrke sam imala stručni ispit pri psihološkoj komori, koji je isto protekao u humorističnom tonu. Dobila sam pitanje o shizofrenoj djevojci od 18 godina koja puši marihuanu, kao kruna mog pripravničkog staža (mislim da je i laiku jasno koliko to pitanje ima veze s mojim radom u Oblačiću). Ok, to sam uspješno položila, a pri povratku iz Vrapča, gdje je bio ispit, ulovila me takva oluja na biciklu, da me bujica po cesti skoro odnijela, a desno uho mi se napunilo vodom od zapljuskivanja autiju s ceste. To je bilo nekako zabavno iskustvo, tim više jer je voda s ceste bila poprilično topla, a na pločnicima nije bilo nikoga, svi su bili zbuksani po haustorima (naravno). Uvjerenje o položenom ispitu je bilo natopljeno vodom, kao i svaki komadić bilo čega koji je bio na meni ili samnom. Jesam spomenula da je bio petak 13.? :) Uz takav početak, mora da me čeka briljantna karijera hehe.

Ja psiholog

Osim sporta i stručnog ispita, u ovom paklenom (iako bolje rečenom kišnom) lipnju sam bila na dvije edukacije – jedna iz terapije igrom, a jedna iz psihodijagnostike, točnije razvojne procjene djece 0-6 godina. U ovoj pitoresknoj državi, te sve edukacije si plaćam sama iz svog džepa, a sve dodatne edukacije koje bi trebao završiti prosječan psiholog poslije faksa iznose nekoliko desetaka tisuća kuna, psihoterapija i preko 100 000kn. Da li mislim da je samo fakultet dovoljno? Ni približno, tek sada shvaćam koliko ti fakultet ne znači puno za posao koji ćeš raditi, to je samo baza, temelj za nadogradnju, barem u mojoj struci, ali mislim i u drugim strukama. Naravno, ako želiš stvarno kompetentno raditi i stajati iza svog rada, iako smo nažalost često okruženi ljudima kojima to nije stalo. Problem je što kada si moje ili slične struke, takav pristup može uništiti ili odrediti nečiji život, bez povratka. I to je upravo jedan od razloga zašto sav taj novac, koji bih rado uložila u TT bicikl ili put u Irsku, ulažem u edukaciju i Oblačić – zbog privilegije da imam priliku napraviti razliku! S nekom, možda sitnicom, samo malo skrenuti rijeku životnog puta nekog djeteta i vratiti je u njezino korito. 

Green stream I. dio

I to je razlog zašto sam tako sretna s nedjeljnom utrkom – rezultat je nije nešto u okvirima profesionalnog triatlona, ali u okvirima samohranog roditelja, koji radi 2 posla i pokušava promijeniti dva svijeta (jedan oko mene i jedan koji ovisi o meni, moja mala Kala), to je trešnja na vrhu torte, to je onaj „vidiš da je moguće i da se sve može“, nagrada za svu muku i svakodnevnih 6 sati sna. To je ona poruka, koja nerijetko na ovom našem, ponekad sumornom, Balkanu ostaje sakrivena – trud se ipak isplati! ;-)

Moj svijet :)