Bike trippin

Jutros sam trebala se dignuti u 5.45 i otići katamaranom u Rijeku pa Zagreb, s Raba jel. To se nije dogodilo (što zbog gromova i kiše, što zbog spavanja) i nakon puno stresa, još više razmijenjenih sms-ova i mailova, prijavljenih stručnih i projekata HZZ-u, našla sam se kako sjedim doma, dok mi dijete spava. Dakako, zaključila sam da je vrijeme za novi post na blogu, nakon 2 i pol mjeseca. Imala sam puno tema u tom periodu, ali niti jedna nije bila baš lijepa, a što god bih krenula pisati, pretvorilo bi se u javnu ispovijed i kukanje pa bi redovito završilo u recycle bin-u.

Jedna od tema koja mi je pala na pamet je bila o micanju fokusa s triatlona za ovu sezonu, s obzirom da sam se našla opet na HZZ-u, kao samohrani roditelj. Nema tu nikakve drame, ja se uvijek financijski pobrinem za sebe, uz malo divergentnog razmišljanja novac se uvijek može zaraditi, a radno mjesto stvoriti i Bruno je uvijek tu za nas, ali jednostavno ne živi više u Zagrebu pa je sve puno teže. Što uspijem trenirati dok je Kala u vrtiću, to je to (do 14.30), a to divergentno razmišljanje je uključivalo i puno ekstra angažmana, najčešće u vrijeme dok je Kala u vrtiću J. Naime, odabrala sam da mi najvažniji identitet (naravno) bude majčinstvo, što uključuje i šetnju u parku te svježe skuhanu hranu, opran veš i ostali kućanski poslovi koji se rade u popodnevnim satima, tu je i popodnevna smjena koju radim skoro svaki dan, a onda navečer kada ona zaspi kreće posao, učenje za edukacije, pisanje projekata itd. Ah da, ponekad i spavanje J.

Kako se ovo ne bi pretvorilo opet u patetiku i post o ‘zamrzavanju’ triatlona, shvatila sam da su mi treninzi postali opterećenje, rezultati loši, a treninzi opterećenje (da, toliko opterećenje da sam morala dva put napisati). I tako sad treniram kako stignem, što stignem te se puno bolje osjećam, naravno. S ovim podugačkim uvodom, dolazimo do današnje teme J Naime, kada treniraš bez plana, onda dobiješ onu slobodu da radiš što god želiš. To uključuje i neplanirane odlaske biciklom na Velebit!

Velebit

 

Alan

Kako sam ovo proljeće, kao i zimu, dosta volontirala vikendima na Rabu (radionice za roditelje), onda sam često i organizirala različite biciklističke ture, u sklopu društva koje sam osnovala ove zime DSR “Arba”. Oduvijek sam zamišljala, ‘kada budem velika i trenirala za Ironman’, o odlasku na biciklistički trening s Raba do Karlobaga ili Senja, s ozbirom da mi je u tom trenutku bio pothvat otići do Mišnjaka i nazad (Rab-Mišnjak-Rab – 23km i 300m n/v). Onda sam bezveze pukla, ajmo do Karlobaga na kavu i nazad, to bi trebalo ispasti 90ak km. Međutim, javilo se par ljudi (osim ludog Bruna kojeg uvijek uspijem nagovoriti na avanturu) da je njima bed magistralom do Karlobaga, ali da bi išli do Alana (prijevoj iznad Stinice na 1400m n/v), ako bi mi išli. Naravno, na trajektu za Alan smo se našli opet samo Bruno i ja! J Super mi je kako i dalje normalno ko-egzistiramo i provodimo vrijeme zajedno, iako bi svi oko nas valjda da se mrzimo te brižno ratuju u naša imena. To je valjda jedini način koji Hrvati znaju, ili si naš ili protiv, glavno da se mrzi, pritom ‘brižno’ zaboravljajući da je tu jendo malo dijete. Uglavnom, krenuli smo nas dva zajedno na jedno poveće brdo! Put do Alana je 23km dugačak asfaltiran uspon, prosječnog nagiba nešto kao uspon na Sljeme (što je to, oko 6-7%?). Brate, malo je dosadno, jer ti to ispadne kao dva uspona na Sljeme u šutu, ali barem je pogled fenomenalan i sa svakim metrom sve bolji i bolji. Gore smo pojeli prefino varivo, pročitali upute za susret s medvjedom (tko bi znao da će mi već idući vikend zatrebati) te uživali u super pogledu i vratili se nazad na trajekt. Sve zajedno oko 4 sata, s osjećajem “Vau, koji fora trening!”. Prošao taj vikend i meni vrag neda mira, nekako mi je sve to bilo prefora, prekratko i prelagano. Dolazi idući vikend, a ovog puta sam nazvala samo Bruna, jer sam znala da je jedino on dovoljno lud da ide sa mnom “Čuj, sjećaš se da smo htjeli do Karlobaga na kavu pa smo završili na Alanu? Ajmo ovog puta spojiti ta dva treninga i preko Karlobaga otići na Alan! Kako je opasno se vraćati magistralom, s unutarnje strane ceste, ajmo do Alana preko Velebita!”. Odgovor je bio, naravno, može. J

 

Rodila se ljubav

Srednji Velebit

Navili smo sat u 6 ujutro, kada nas je dočekala kiša i zacrnjeni Velebit. Razočarano sam se vratila u krevet i odlučila da ću sutra ipak sama ići na planinu (jer Bruno je morao sutradan raditi). No do 9 se sve razbistrilo te smo odlučili ipak krenuti na trajekt u 10.30. Prvi uspon na magistralu je prove u lokvi znoja, jer je bilo sunčano i jaaaako vruće, no srećom su se navukli neki oblačići pa smo do Karlobaga ipak došli za sat i pol vremena, potrošivši litru vode. Tamo smo se opskrbili s još litrom i pol vode te oko 13h krenuli na uspon na Velebit. Putem po glavnoj cesti smo sreli par turista i par Balkanaca. Turisti su pljeskali i bodrili, a jedan Balkanac iz SUPROTNOG smjera nam je trubio i mahao prstom, da se maknemo s ceste (nakon jedno 10km uspona). Želim bicikl s mini-topom naprijed. Skrenuli smo kod pilane na makadam te nastavili uspon prema Dabrovoj kosi. Dan prije smo proučavali kartu i primjetili da postoje dva puta do Kugine kuće – jedan kojim idu planinari s kojima smo pričali te Velebitski MTB maraton te drugi koji je kraći. Iako zdrav razum govori da postoji neki konkretan razlog zašto svi idu duljim putem, mi smo odlučili koristiti GPS navigaciju do Alana, da ne vadimo svako malo kartu, jer idemo prvi put, a na knap smo s vremenom. Naravno, GPS ne prepoznaje teren i njegovu konfiguraciju, nego samo najkraći put (točnije, naknadno smo utvrdili da je riječ o 7km). Ispostavilo se da je riječ o stvarno grubom i dubokom makadamu, s većom visinskom razlikom, s obzirom da smo se do Kugine kuće (1180m n/v) SPUSTILI. Negdje nakon 15km uspona po tom makadamu i po sunčanom zvizdanu, došlo mi je plakati. Ali stvarno onako istinski plakati, u kombinaciji s bijesom i očajem. Iza svakog zavoja uspon se samo nastavljao, a makadam je na momente postajao sve odurniji, hlada je bilo sve manje, a meni je mozak curio ispod usijane kacige, pomiješan s obilnim znojem.

Kada god bi se popela na noge da izvučem neki dio uzbrdice, stražnji kotač bi se ukopao i proklizao. Užas, očaj, jad i mizerija. Pritom nigdje nikoga, osim Bruna 15m ispred koji psuje cijelo vrijeme uz povremeno ponavljanje “Da, morali smo se za*ebati i odabrati krivi put, usred Velebita” J Kad smo se konačno spojili na glavni put te ubrzo došli do Kugine kuće, nitko nije bio sretniji od nas! Bilo nas je baš briga što nije radio dom, izvadilo smo hranu i vodu te se gostili jedno pol sata u tišni J. No ubrzo smo morali krenuti dalje, jer je već bilo oko 16h, a nismo znali što nas još čeka ispred, cilj je bio pod svaku cijenu izbjeći mrak na Velebitu.

Konačno Kugina kuća

 

The family

Krenuli smo se spuštati kroz Štirovaču i cijelo vrijeme sam razmišljala (čitaj: u sebi kukala) zašto se toliko spuštamo, koliko god je bio užitak nakon toliko uspona. Naime, znala sam da je Alan na 1400m n/v i da je ovo gorko-slatki spust, jer što više uživam sada, kasnije ću više patiti. Inače tokom cijele vožnje bi zastali kada bi naišli na neko križanje pa makar reda radi, jer nismo imali vremena ni snage za neko veće gubljenje po šumi i planini. Tako je bilo i tokom tog spusta, zastali smo na jednom križanju, za koje je bilo očito da samo treba produžiti. Na tom dijelu šume je bilo baš mračno, jer je to bilo sa sjeveroistočne strane Velebita, a i polako se spuštalo sunce. Ustvrdili smo da smo bezveze zastali i da možemo nastaviti dalje – Bruno se taman popeo na bicikl i krenuo, kad sam ja ugledala veliku (čitaj: ogromnu) smeđu masu 70ak metara niže na zavoju kako se kreće po putu “Stani, tamo je medvjed!” Zadržala sam dah, kada su se za smeđom masom zakotrljale još dvije manje. Isuse, medvjedica s mladima! Uopće nas nisu primjetili, dolje su se prešetavali na zavoju. Ok, misli, što sad, to nam je jedini put, a oni nas ne vide i ne čuju! Srećom, sjetila sam se svih uputa o susretima s medvjedima, gdje je navedeno da se oni svi jadničci užasno boje ljudi i da nikad neće napasti, osim ako smo u njihovom sigurnom prostoru, što je do 30m. Ovo je bilo definitivno više pa sam odlučila da je najbolje napraviti buku, da nas primjete. Pritom sam pogledala na mobitel i vidjela da nemamo apsoulutno nikakvog signala, Tele2 hvala ti, krepaj! Ok, valjda su dobre upute u velebitskom planinarskom domu – krenula je dernjava. Dernjava je upalila, mama i medvjedići su se povukli nazad u mrak šume. Da, MRAK! Pričekali smo još kojih 10 minuta, a zatim dogovorili strategiju da guramo bicikle idućih parsto metara, glasno derući se i pjevajući, pri čemu sam naglasila Brunu da ako nas nekim slučajem i napadne neki medvjed, da svatko sebe spašava, jer nam ionako nema pomoći, a treba evolucijski razmišljati – imamo dijete i jedan treba preživjeti (da, malo odeš u crnjake u mraku velebitske šume, bez signala na mobitelu ili ikakve druge žive ljudske duše kilometrima uokolo) J Nakon nekog vremena smo se popeli na bicikle i nastavili naš spust, otprilike 10km/h, pjevajući sve izviđačke pjesmice kojih smo se mogli sjetiti, za svaki slučaj. Bilo tko tko je gledao fotke na fejsu DŠR “Arba” mogao je primjetiti da između slika s Kugine kuće i Alana nema niti jedne slike haha. Poslije tog susreta, malo nas je napustio turistički duh. J Na dnu spusta, blizu glavne asfaltirane ceste, sreli smo jednog čiču – jedan od ljepših trenutaka tog dana. Nasmijao se našoj avanturi i napomenuo da nas čeka baš gadan uspon na Alan preko Mrkvišta. Baš me briga za uspon, glavno da nema medvjeda na njemu! J

Malo prije Alana, pogled na čudesnu šumu

Popeli smo se na Mrkvište oko 18.30 te naletili na oznaku “Alan 8,5km”. Super, stignemo bez problema na trajekt u 20h! Još malo makadama te uspona i eto nas na Alanu! Sunce se lagano spušta prema moru, otoci se presijavaju – nema ljepše slike nakon 90km bicikliranja po teškom terenu. Jednom mi je jedan prijatelj rekao da je najljepši pogled na Kvarner s Baških Oštarija – nije, s Alana je ljepši, barem nakon što si 2h ranije se skoro zabio u medvjeđu obitelj. J

Gdje dalje?

Najljepši pogled ikad

Sad nekako rastu apetiti, gdje je granica, gdje sad sve možemo ići, Iduća tura u planu je Rab-Alan-Zavižan-Senj-Rab, a onda jednom cijeli krug Rab-Karlobag-Senj-Rab, prema jugu magistralom, prema sjeveru Velebitom. Samo, osim mini-topa, želim i beat box na biciklu, sponzori navalite! No nekako najljepše u svemu tome je bilo što je to bilo apsolutno neplanirano, danas se sjetili , sutra odradili! Ništa nije teško kada uživaš i kada ti je nešto izazov (čak ni ono kriziranje pri usponu na Kuginu kuću).

Eto, od svih jadikovki i kukanja, najviše sam htjela podijeliti s vama ovo jedinstveno i predivno iskustvo, iskustvo koje mi je donedavno bio potpuni SF, nešto što ne bih mogla niti na papiru izvesti. Samo, ne znam kako ću više moći voziti po Pisarovini i Dragonošcu nakon ovoga (bez uvrede ikome, no svim biciklistima je već pun kufer tih ruta), morati ću temeljitije početi istraživati Zagorje i Sloveniju. Dragovoljci, javite se, neće valjda opet proći 2 i pol mjeseca do novog posta ;-)…

Još jedna pametna planinarska :)