Fred budi mi frend

Moj tata je bio jedan od onih tradicionalnih muškaraca, koji nikad ne idu kod doktora. Što će njemu doktor, to će sve proći! Naravno, u pozadini toga je u biti bio strah od liječnika, koji nije 'smio' podijeliti s drugima. Počelo ga je boljeti rame krajem 2007. godine. Išijas kaže on. Pogoršavalo se., došao je na gram ibuprofena dnevno, samo da može funkcionirati. Bila je tu i opća natečenost, ali to se samo on malo udebljao. Počeo je biti umoran, došao bi s posla i legao na krevet, samo da malo odmori. Puno radi, sve je to stres. O 'bemti to rame, kako boli. "Tata pa daj odi kod doktora, nije da će ti izmisliti dijagnozu". Neće, jer pravi muškarci ne idu kod doktora zbog gluposti. Sjećam se da sam radila u Purgeraju kada su mi javili da je završio u bolnici s vodom u plućima, krajem rujna 2008. Nazvala sam ga, bilo je 20.30, taman mi još nije počela smjena, bilo je toplo. Sjedila sam vani na terasi na klupicama u kratkim rukavima, nije bilo još ljudi. Pričali smo tako toplo i lijepo 20ak minuta, onako kako ne pričaju inače tradicionalan otac i kćer. Umro je 4 tjedna kasnije od metastaza, odnosno karcinoma gušterače (popularna bolest u mojoj familiji).

U 'debeloj' fazi, London

Varijacije u kilaži i oligomenoreja su sastavni dio mog života oduvijek. Početkom 2010. sam bila 4. godina fakulteta. Već sam godinu i pol dana radila u tadašnjem Purgeraju, redovno studirala,  još uvijek se emocionalno oporavljala od tatine smrti, bila podstanar koji je sam sebe uzdržavao te ulazila u svijet trčanja. Tada još nisam imala pojma što ću raditi s psihologijom, mislim da sam tada 'brijala' na HR. Imala sam povremeno problema s niskim raspoloženjem i umorom, no to nije čudno s obzirom na tempo života. To je sigurno od stresa. Tada sam se prvi put udebljala 5kg u manje od 2 mjeseca. Plakala sam prijatelju da kako je to moguće kada trčim 4 puta tjedno, radim 8 sati na nogama i jedem 2 obroka dnevno. Tada sam prvi put odlučila da ću ići vaditi hormone štitnjače. Naravno da nisam. 

2013. sam otišla na Svjetsko prvenstvo u akvatlonu u London. Imala sam katastrofa utrku, trčala sam sporije nego na malo jačem treningu. Jezero u Hyde parku je bilo 15 stupnjeva (plivalo se u odijelima) i nikako se nisam mogla zagrijati na trčanju, izašla sam van s vrtoglavicom. Mora da se nisam adaptirala na hladnu vodu. Početkom 2014. su počeli problemi s grčevima u listovima, svako jutro u zoru, između 6 i 7 bude me grčevi, Sportski fizijatar nema pojma zašto. Počinjem mahnito piti sve suplemente koji postoje, iako su mi na mjerenju minerali i vitamini ok. Trčim Borošinu utrku u svibnju i prvi put u životu odustajem, pred sam kraj utrke, zbog slabosti. Nisam mogla više ni hodati uzbrdo, a kamoli trčati. To sam pripisala ženskim problemima s ciklusom. Aha da, ciklus. Nitko mi ne vjeruje kada kažem da je Kala pravo malo čudo, u smislu nastanka, jer zvuči samo kao opravdanje za neplaniranu trudnoću. Iako, apsoultno najljepše iznenađenje života!! :) Početkom lipnja je nastao i tekst o lošim utrkama te općem zamoru.

'Smrt' na Stareku 2013., 'zbog gastritisa'

I tako, sve je to stres. Navikla sam već da jedan trening idem kao zmaj, a onda odjednom uleti neki trening ili utrka, kao da sam jučer počela trčati. Točno se sjećam prošlo proljeće treninga dužine, 16km na tempu 6.10/km. Ma to mora da je samo premorenost. Stres. Ili od previše treniranja sa školicom. Ili.. ne znam, nešto već. Ove jeseni su krenule prve jake pothlađenosti tijela. Bilo mi je muka svaki put na bazenu kad sam se morala skinuti u kupaći, a počela sam odlaziti na spavanje s dvije majice, čarapama i 2 deke preko popluna. Ma to mora da je zato što sam malo smršavila. 

I tako, došla veljača 2015. Konačno sam otišla vaditi hormone zbog amenoreje. Opa, hipopitiutarizam. To je jedna zanimljiva riječ, teško se izgovara, a ja osobno za nju nisam nikad niti čula do sada. Smanjeni rad hipofize. Hipofiza kontrolira sve ostale žlijezde pa i one posljedično smanjeno rade pa tako trenutno imam i sekundarnu hipotireozu. Umor, razdražljivost, pothlađenost, debljanje su klasični simptomi. Trenutno sam samo +3kg od jeseni, što smatram uspjehom :-)

Fred i ja smo i prije znali biti u malo nategnutim odnosima, očito ima problema s temperamentom, lako se naljuti na mene. :) No, srećom pa sam psiholog te sam svaki put uspjela pronaći način da se pomirim s njim, na obostrano zadovoljstvo. Vjerujem da će tako biti i ovog puta.

Poanta svega je - nemojte čekati da Fred počne vrištati ili još gore prestane plakati. Fred je naše malo unutarnje dijete, koje zahtijeva jako puno pažnje, ljubavi i njegovanja. Male bebe isto ponekad plaču "bezveze" (ili se barem nama tako čini), no ako odgovorimo na svaki njihov plač, duguročno takva djeca plaču puno manje, jer se osjećaju sigurno i imaju privrženost s roditeljem. Tako je slično i s našim malim Fredom - ako odgovaramo na svaki njegov signal, imati ćemo predivan uzajamni odnos s njim, pun ljubavi i obostranog zadovoljstva. Da, neka djeca su 'teža' po temperamentu ili osjetljivija (kao moj mali Fred), ali ignoriranjem ili željenjem da su poput druge djece ih nećemo promijeniti, možemo ih samo unesrećiti.